Zeleni poslovi bez škole: tko u Hrvatskoj postaje solarni monter kad fakulteta za to nema

Solarni monteri, energetski certifikatori i procjenitelji ugljičnog otiska rade posao za koji u Hrvatskoj još uvijek ne postoji ni škola ni šifra zanimanja.

Čovjek na krovu u zagrebačkoj okolici drži bušilicu i moment-ključ. Radi na sustavu koji će idućih dvadesetak godina proizvoditi struju za kuću ispod sebe. Prije tri godine bio je vodoinstalater. Danas ga susjedi zovu "onaj za solare", a u poreznoj prijavi njegova obrta i dalje piše nešto poput "elektroinstalacijski radovi", jer zanimanje kojim se stvarno bavi — monter fotonaponskih sustava — u hrvatskoj administraciji nema vlastitu, samostalnu šifru. Posao postoji. Plaća postoji. Potražnja je, po svemu sudeći, veća nego što je itko stigao izbrojati. Ono što nedostaje jest sustav koji bi to zanimanje priznao, isškolovao za njega i pratio ga u statistici onako kako prati konobare, zidare ili knjigovođe.

To je čudan trenutak za hrvatsko tržište rada. Zelena tranzicija se ne događa u nekoj apstraktnoj budućnosti — događa se ovog ljeta, na krovovima, u kotlovnicama i u proračunskim tablicama tvrtki koje moraju izvještavati o emisijama. A ljudi koji to fizički rade uglavnom su naučili posao od poslodavca, na brzinu, uz stariju kvalifikaciju iz sasvim druge branše.

Zanimanje kojeg (još) nema u šifrarniku

Hrvatski zavod za zapošljavanje svake godine sastavlja listu deficitarnih zanimanja — onih za koja nedostaje radnika toliko da poslodavci dobivaju olakšice pri zapošljavanju stranaca bez testiranja tržišta rada. Za 2026. na toj se listi našlo 54 zanimanja u sedam sektora, više nego prijašnjih godina, s naglaskom na građevinarstvo i energetsku obnovu. Dio izvora koji prate listu navodi da su se među novim stavkama našli i monter solarnih panela, instalater dizalica topline te tehničar za energetsku učinkovitost. Drugi izvori, uključujući najave same struke, govore opreznije: da će ta zanimanja tek biti formalno uvrštena i praćena kao zaseban segment "zelene ekonomije" u 2027. godini.

Ta razlika u tumačenju — je li nešto već na listi ili tek najavljeno za iduću — sama po sebi govori dovoljno. Kad ni struka koja listu sastavlja nema posve usuglašen odgovor na pitanje postoji li zanimanje formalno ili ne, jasno je da je administracija u zaostatku za onim što se stvarno događa na terenu.

Za usporedbu, tradicionalna deficitarna zanimanja poput zidara, armiraca ili elektroinstalatera imaju desetljećima staru šifru u Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja, jasan srednjoškolski program i redovan upis. Solarni monter nema ni jedno od to troje kao samostalnu, zaokruženu cjelinu.

Brzina tržišta pobjeđuje brzinu obrazovnog sustava

Ono što danas postoji umjesto četverogodišnjeg strukovnog usmjerenja jest mikrokvalifikacija "Montiranje fotonaponskih sustava" — program koji traje 225 nastavnih sati, od čega 55 sati teorije, 115 sati učenja kroz rad i 55 sati samostalnih aktivnosti. Uvjet za upis nije završena osnovna škola nego već postojeća trogodišnja srednja škola iz elektrotehnike. Drugim riječima: sustav ne stvara nove stručnjake od nule, nego brzo prepakira postojeće elektrotehničare u novu ulogu.

To je razumna prečica u trenutku kad je potražnja hitna. Ali prečica ostaje prečica — netko tko je prošao 225 sati obuke tehnički nije završio isti put kao netko tko je četiri godine sjedio u klupama strukovne škole, pa makar radio identičan posao na krovu.

Tko su ti ljudi

Kad razgovarate s ljudima u ovom sektoru, obrazac se ponavlja. Rijetko je riječ o mladima koji su odmah nakon škole odabrali "zeleni posao" kao karijeru. Puno je češće riječ o iskusnim elektroinstalaterima, vodoinstalaterima i monterima klima-uređaja u tridesetima i četrdesetima koji su prepoznali gdje raste potražnja i prošli kratku dodatnu obuku. Instalateri grijanja i klimatizacije prirodno prelaze na dizalice topline jer je tehnologija srodna. Elektroinstalateri prelaze na fotonaponske sustave iz istog razloga.

Poslodavci to potiču jer nemaju alternativu — obrazovni sustav im ne isporučuje gotove kadrove u dovoljnom broju, pa ulažu u interne obuke, mikrokvalifikacije i mentorstvo na gradilištu. To je racionalno rješenje kratkoročnog problema, ali dugoročno znači da kvaliteta i sigurnost izvedbe uvelike ovise o tome koja je tvrtka koga obučila, a ne o jedinstvenom nacionalnom standardu.

Koliko se zarađuje

Brojke o plaćama variraju ovisno o izvoru, što je samo po sebi znak da ne postoji jedinstveno statističko praćenje ovog zanimanja. Jedan monter fotonaponskih sustava koji je o svom poslu javno govorio naveo je neto primanja od 1.500 do 2.500 eura mjesečno. Agregatori oglasa za posao spominju prosjek bliži 1.250 eura neto. Raspon je širok, ali čak i donja granica premašuje hrvatski prosjek neto plaće, a gornja ga premašuje osjetno — i to za posao koji, formalno, često još uvijek nema samostalan naziv u sustavu plaća.

Zanimljivo je da ta razlika u brojkama nije nužno pogreška nekog izvora. Vjerojatnije je da doista postoji velik raspon: netko tko radi kao zaposlenik veće tvrtke s fiksnom plaćom zarađuje bliže donjoj granici, dok obrtnik koji sam ugovara poslove s domaćinstvima, u trenutku kad je red čekanja mjesecima dug, može naplatiti znatno više.

Brojke iznad, koje je iznijela zamjenica ravnateljice HZZ-a Ivana Mehle, ne govore izravno o solarnim monterima jer ta kategorija u statistici još ne postoji kao zasebna. Govore o električarima i elektrotehničarima općenito — matičnim zanimanjima iz kojih zeleni sektor danas crpi gotovo cijelu radnu snagu. Kad na 1.926 traženih električara stoji samo pet nezaposlenih, jasno je da svaki novi solarni ili toplinski projekt zapravo natječe za iste, već iscrpljene ruke.

Certifikatori: birokratski posao koji je odjednom postao unosan

Energetsko certificiranje zgrada djeluje kao suhoparan administrativni posao, ali potražnja ga je pretvorila u nešto sasvim drugo. Prema registru Informacijskog sustava energetskih certifikata, u Hrvatskoj je ovlašteno 588 fizičkih i 510 pravnih osoba za izdavanje energetskih certifikata. Zvuči kao pristojan broj, dok se ne uzme u obzir da su gotovo sve stare ovlasti pravnih osoba isticale krajem 2025. godine, po sili zakona, ako se nositelji ne prijave u novi postupak ovlaštenja. To je u praksi značilo val ponovnih ispita i papirologije usred već napete potražnje za energetskim obnovama, potaknutim i sredstvima EU fondova.

Certifikator ni u jednom trenutku ne mora biti diplomirani energetičar. Put do ovlaštenja ide preko programa osposobljavanja i ispita, dostupnog arhitektima, građevinarima, strojarima i elektrotehničarima koji su odlučili dodati certificiranje svom portfelju usluga. Opet ista priča: brza nadogradnja na postojeću struku, umjesto novog, samostalnog studija.

Kad krov postane usko grlo

Građani su, u međuvremenu, ubrzali sve zajedno. Prije nego što je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost privremeno zatvorio natječaj za sufinanciranje kućnih solarnih elektrana početkom rujna 2025., stiglo je 4.100 prijava. Fond je za taj krug osigurao 7,5 milijuna eura, dovoljno prema vlastitoj procjeni za sufinanciranje oko 1.800 elektrana — što znači da će velik dio prijavljenih ostati bez potpore u ovom krugu, ili čekati sljedeći. Sufinanciranje ide do 50 posto opravdanih troškova, odnosno do 600 eura po kilovatu instalirane snage.

Svaka od tih 1.800, pa i 4.100 planiranih elektrana treba nekoga tko će je fizički postaviti, spojiti i pustiti u pogon. Iza svake brojke u FZOEU-ovoj tablici stoji potražnja za montažnim satima koje netko mora odraditi — a broj takvih ljudi, kako smo vidjeli, sustav tek počinje brojati.

Ugljični otisak: konzultantski posao bez fakulteta

Dok se na krovovima rješava vidljivi dio zelene tranzicije, u uredima se odvija tiši dio — mjerenje i izvještavanje o emisijama. Direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) sad obvezuje sve veći broj tvrtki u EU-u, pa tako i u Hrvatskoj, da javno objavljuju podatke o emisijama stakleničkih plinova iz vlastitog poslovanja i, sve češće, iz cijelog lanca opskrbe. Za manju uslužnu tvrtku s tridesetak do šezdesetak zaposlenih izrada zelene strategije i popratne dokumentacije kod konzultantskih kuća zna koštati između otprilike 70.000 i 190.000 kuna u protuvrijednosti, dok za velike tvrtke koje su zakonski obvezne na puno izvještavanje računi znaju narasti na nekoliko stotina tisuća eura.

Ova brojka, sama za sebe, otkriva zašto tvrtke plaćaju vanjske konzultante umjesto da zapošljavaju interne stručnjake: procjenitelj ugljičnog otiska kao zanimanje ne postoji na nijednom hrvatskom fakultetu kao samostalan smjer. Postoje pojedinačni kolegiji, certifikati i tečajevi, ali ne i formalni put "upiši se, diplomiraj, zaposli se kao procjenitelj emisija". Hrvatska u prosjeku ima ugljični otisak od otprilike 6,2 tone CO2 po stanovniku — broj koji tvrtke sve češće moraju rastaviti na sastavne dijelove kad pišu vlastita izvješća, bez jasne domaće strukovne baze ljudi koji to znaju raditi.

Zašto obrazovni sustav kasni, i hoće li ikad sustići

Srž problema nije loša volja nikoga uključenog. Srednje strukovne škole imaju vlastiti ritam — kurikulum se mijenja sporo, nastavnici se moraju prekvalificirati, oprema se mora nabaviti, a upisne kvote se planiraju godinama unaprijed na temelju prognoza koje same kasne za stvarnošću. Kad HGK govori o 12.598 radnika traženih u industrijskim i tehničkim zanimanjima prošle godine, uz prosječno vrijeme traženja posla od 3,48 mjeseci za tehničke profile, jasno je da cijeli sustav strukovnog obrazovanja već podbacuje kod tradicionalnih zanimanja poput elektroinstalatera — a zeleni poslovi dolaze povrh toga, kao dodatni val za koji dosad nije bilo posebne staze.

Globalno gledano, taj jaz nije samo hrvatska posebnost. Prema izvještaju IRENA-e i Međunarodne organizacije rada, zapošljavanje u obnovljivim izvorima energije u svijetu je 2024. poraslo tek 2,3 posto u odnosu na godinu prije, unatoč rekordnim instalacijama — što znači da broj ljudi sa "zelenim vještinama" raste sporije od broja radnih mjesta koja te vještine traže. Hrvatska tu dinamiku samo umnožava kroz vlastiti, dodatno usporen obrazovni sustav.

Zato je realniji scenarij da će sljedećih nekoliko godina ova zanimanja i dalje postojati u nekoj sivoj zoni: dovoljno formalizirana da postoje mikrokvalifikacije i ovlaštenja, ali nedovoljno formalizirana da imaju vlastitu liniju u statistici plaća, vlastiti smjer u srednjoj školi i jasnu putanju karijere koju bi roditelj mogao preporučiti djetetu bez dodatnog objašnjavanja što ta osoba točno radi.

Do tada, posao će raditi ljudi poput onog monterta iz uvoda ovog teksta — dobro plaćeni, cijenjeni na terenu, a u papirima svrstani pod nešto što tehnički nisu.