Radite za tvrtku u Berlinu, plaću primate na njemački račun, ali živite u Splitu već osam mjeseci. Zvuči kao savršen dogovor dok se ne zapitate — kome zapravo plaćate porez? Pitanje koje zvuči birokratski dosadno, ali može odlučiti hoćete li na kraju godine dugovati poreznoj upravi iznos koji niste planirali.
Hrvatska kao jedna od pionirki u regulaciji digitalnih nomada
Hrvatska je bila jedna od prvih europskih zemalja koja je uvela formalni zakonski okvir za boravak digitalnih nomada, još od 2021. godine. Taj status pruža pravnu sigurnost strancima koji rade za poslodavce izvan Hrvatske dok borave na hrvatskom teritoriju, umjesto da se oslanjaju na sivu zonu turističkih viza produljivanih iznova.
Tko se točno kvalificira kao digitalni nomad
Prema definiciji, digitalni nomad je državljanin treće zemlje zaposlen ili angažiran putem komunikacijske tehnologije za tvrtku koja nije registrirana u Hrvatskoj i koja ne pruža usluge poslodavcima na hrvatskom teritoriju. Ključno ograničenje: status se odnosi na državljane trećih zemalja, dok za građane EU-a vrijede drugačija pravila slobode kretanja i rada.
Gdje se stvarno plaća porez
Digitalni nomad legalno boravi u Hrvatskoj, ali porezno u pravilu ostaje rezident svoje matične države, pod uvjetom da ondje i dalje ispunjava kriterije porezne rezidentnosti. Konkretno, porez na dohodak se u Hrvatskoj ne plaća na primitke ostvarene po osnovi nesamostalnog rada ili djelatnosti za poslodavca koji nije registriran u Hrvatskoj, ako je osoba stekla status digitalnog nomada. Za slučajeve dvostrukog oporezivanja, Hrvatska ima mrežu bilateralnih ugovora s više od šezdeset država koji određuju koja zemlja ima pravo prva oporezivati koji dio dohotka.
Koliko dugo traje boravak
Privremeni boravak po osnovi statusa digitalnog nomada odobrava se na razdoblje do maksimalno osamnaest mjeseci. Nakon isteka tog perioda, osoba mora napustiti Hrvatsku ili prijeći na drugi tip boravišne dozvole — status se ne obnavlja automatski niti neograničeno.
Rizik "prikrivenog zaposlenja"
Rad na daljinu unutar Europske unije nosi i suptilniji rizik — takozvano prikriveno zaposlenje, situaciju u kojoj netko formalno posluje kao samostalni ugovaratelj ili freelancer, ali stvarni odnos s klijentom po svim praktičnim mjerilima nalikuje na zaposlenje. Takva situacija može povući poreznu i doprinosnu obvezu u zemlji boravka, unatoč tome što ugovor kaže drugačije, jer porezne vlasti gledaju stvarnu prirodu odnosa, a ne samo naziv ugovora.
EU ne propisuje jedinstvena pravila
Za razliku od nekih drugih područja regulacije, Europska unija ne nameće jedinstveni sustav oporezivanja rada na daljinu — svaka država članica zadržava vlastita pravila o poreznoj rezidenciji, oporezivanju dohotka i doprinosima. To znači da se pravila mogu značajno razlikovati ovisno o tome je li osoba građanin EU-a, državljanin treće zemlje, i gdje je registriran poslodavac.
Rad iz Hrvatske za stranog poslodavca može biti potpuno legalan i porezno uredan aranžman — ali samo ako se od početka razjasni gdje točno leži porezna rezidentnost, umjesto da se to pitanje otvori tek kad porezna uprava matične ili domaće države zatraži objašnjenje.
