Tko plaća trenera: rukomet, vaterpolo i borilački sportovi bez nogometnog novca

Kako hrvatski klubovi u rukometu, vaterpolu, atletici, košarci i borilačkim sportovima plaćaju trenere – ugovorom, honorarom ili gotovinom u omotnici.

Tajnica Zagrebačkog sportskog saveza u veljači 2026. zatražila je da joj se plaća uskladi na koeficijent 12 – bruto bi to iznosilo oko 6.600 eura, a s dodatkom od 20 posto gotovo 7.900 eura. U istom sustavu, prema izvještajima s gradske skupštine, treneri rade na koeficijentima 3 ili 4. Grad Zagreb je te godine za sport osigurao 147 milijuna eura, a klubovi su i dalje čekali raspodjelu sredstava dok se raspravljalo o povećanju plaće administracije. Bivši vaterpolski reprezentativac Vedran Jerković na sjednici je poručio da sustav mora "služiti sportašima, trenerima i djeci, a ne samome sebi." Nitko mu nije ozbiljno proturječio. Ništa se, koliko je poznato, nije ni promijenilo.

To je Zagreb – najbogatiji grad u zemlji, s najvećim proračunom za sport koji postoji. Sad zamislite Čazmu, Ludbreg ili Metković, gdje rukometni ili vaterpolski klub ima jednog trenera koji vodi pionire, kadete i seniorsku ekipu istog dana, za honorar koji mu se često isplaćuje u gotovini, u omotnici, nakon što djeca odu kući s treninga.

Nogomet u ovoj priči ionako ne treba nikoga braniti – tamo cirkulira ozbiljan novac, sponzori, TV prava, transferi. Pravo pitanje glasi drukčije: što se događa s čovjekom koji vodi trening rukometa, vaterpola, atletike, košarke ili judo kluba u gradu bez stadiona i bez sponzora? Odgovor je manje jednostavan nego što bi trebao biti, i uglavnom se svodi na tri riječi: ugovor, honorar, gotovina.

Zakon ne traži da trener uopće bude zaposlen

Zakon o sportu prilično je precizan oko toga tko smije trenirati, a mnogo mutniji oko toga kako taj netko treba biti plaćen. Propisuje pet razina trenera: prve tri zahtijevaju stručno osposobljavanje od otprilike 140 do 180 sati i minimalno završenu srednju školu, dok četvrta i peta razina traže preddiplomski ili diplomski studij kineziologije. Za rad s vrhunskim sportašima na višim razinama natjecanja treba i godinu dana radnog iskustva.

Ono što zakon ne traži jest da klub tu osobu zaposli. Trener može raditi na temelju ugovora o radu, ali jednako tako i na temelju "drugog ugovora" ili, doslovno, "drugog odgovarajućeg akta". Licenciranje je dodatan zahtjev koji uvodi nacionalni sportski savez ako to sam odluči – nije automatska obveza po zakonu. U praksi to znači da isti posao, s istom odgovornošću prema djeci na terenu, može biti reguliran radnim ugovorom u jednom klubu, a u susjednom, siromašnijem, tek usmenim dogovorom o mjesečnom iznosu.

Honorar, "drugi dohodak" i granica koju svi znaju, a rijetko poštuju

Kad klub ne zapošljava trenera, najčešće posluje kroz takozvani drugi dohodak – ono što ljudi u svakodnevnom govoru zovu honorarom. Porezno je to jednostavnije od plaće: predujam poreza plaća se po stopi od 20 posto bez osobnog odbitka, a isplatitelj uz to obračunava doprinose za zdravstveno (7,5 posto) i mirovinsko osiguranje (7,5 plus 2,5 posto). Nema bolovanja, nema otpremnine, nema prava iz nezaposlenosti kakva nosi radni odnos – ali papirologija je klubu neusporedivo lakša, pa je ovo daleko najčešći oblik za trenere koji rade s mlađim uzrastima.

Postoji i treća, jeftinija opcija koju mnogi mali klubovi koriste na granici zakona: ugovor o volontiranju. Zakon o volonterstvu izričito zabranjuje da se takav ugovor sklapa za posao koji se kontinuirano ponavlja i za koji bi, po prirodi stvari, trebao postojati ugovor o radu – trening tri puta tjedno kroz cijelu sezonu teško je protumačiti drukčije. Računovodstveni portali poput RRiF-a i dalje redovito objavljuju upute upravo zato što se pitanje neprestano postavlja: klubovi žele znati koliko dugo mogu voditi trenera kao "volontera" prije nego što to postane radni odnos koji netko treba prijaviti. Odgovor postoji na papiru. U dvorani, gdje nitko ne provjerava, prijeđe se rijetko kad netko dođe po njega.

Tri skupine sportova – i trener pripada onoj u kojoj su njegovi sportaši

Sportski analitičar Tihomir Luković hrvatski sport dijeli, otprilike, na tri skupine prema tome koliko se u njemu može zaraditi. Prva skupina – nogomet, košarka, tenis – nudi ozbiljan novac tijekom karijere. Druga – vaterpolo, skijanje, rukomet – omogućava pristojan, srednjoklasni život dok se natječe. Treća skupina – stolni tenis, ribolov, hrvanje, judo, boks – opisana je jednom rečenicom koja govori sve: puno rada i gotovo nimalo novca, unatoč tome što ti sportaši osvajaju medalje jednako uporno kao i oni u medijski popraćenijim disciplinama.

Trenerska zarada prati istu logiku, samo još strože. Trener u sportu iz treće skupine ne zarađuje ni onoliko koliko zarađuje njegov najbolji sportaš – zarađuje manje, jer je on trošak koji se plaća prije nego što itko vidi rezultat. Klub bez sponzora prvo štedi na treneru, a tek onda, ako mora, na svemu ostalom.

Rukomet kao ogledni primjer: ni prva liga nije zajamčena sigurnost

Rukomet je zanimljiv upravo zato što nije rubni sport – ima reprezentaciju koja redovito igra na velikim natjecanjima, tradiciju, medije. Pa ipak, analize domaće rukometne scene godinama ponavljaju istu dijagnozu: samo dva kluba, zagrebački PPD Zagreb i osječki Nexe, imaju stabilnu financijsku konstrukciju. Svi ostali klubovi u Premijer ligi redovito se bore sa zatvaranjem godišnjeg proračuna, a plaće – kad se uopće isplate na vrijeme – znaju biti tek simbolične. Kvalitetni mladi igrači zato odlaze i u inozemne lige nižeg ranga, samo da bi imali sigurniji mjesečni prihod. Ženski rukomet je na tome još lošije prošao: centralizacija oko Podravke, slabo financiranje ostatka sustava i posljedično opadanje rezultata reprezentacije.

Kad prvoligaški klub jedva sastavlja proračun za igrače, trener mlađih uzrasta u tom istom klubu rijetko je prioritet. On je, često doslovno, prva stavka koja se reže kad proračun ne izlazi.

Koliko trener stvarno zarađuje danas

Službene, precizne državne statistike posebno za zanimanje "sportski trener" ne postoje – DZS prati djelatnosti, ne uska zanimanja. Agregatori plaća poput portala Adorio, koji kombiniraju oglase za posao i samoprijavljene podatke, procjenjuju prosječnu neto plaću sportskog trenera u Hrvatskoj na oko 1.148 eura mjesečno, s medijanom od 1.092 eura. Polovica trenera, prema toj procjeni, zarađuje između 961 i 1.285 eura; deset posto najslabije plaćenih ne prelazi 912 eura.

Za usporedbu: prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj u ožujku 2026. iznosila je 1.555 eura, a medijalna – realniji pokazatelj za "prosječnog" zaposlenika – 1.317 eura. Minimalna plaća za 2026. iznosi 1.050 eura bruto, što je u Zagrebu oko 799 eura neto. Trener na medijanu, dakle, zarađuje otprilike koliko i netko tik iznad zakonskog minimuma – a to je prosjek za cijelu profesiju, uključujući i one u najskupljim, najbolje organiziranim klubovima.

Licence, satnica i djeca koja tek počinju

Onaj tko trenira sedmogodišnjake u rukometnom vrtiću ili u atletskoj školi rijetko je isti čovjek koji vodi seniorsku ekipu, i to je dobro – rad s djecom traži specifično znanje o motoričkom razvoju, ne samo poznavanje taktike. Problem je što je upravo taj posao najlošije plaćen u cijelom sustavu, a opterećen dodatnim troškovima koje trener često plaća sam. Hrvatski plivački savez, primjerice, naplaćuje 50 eura po treneru za aktivaciju licence, uz obavezno stručno usavršavanje koje se mora obnavljati. Slični modeli licenciranja postoje i u drugim savezima, sa satnicom osposobljavanja koja zna premašiti stotinjak sati prije nego što netko smije samostalno voditi trening.

Klub koji plaća mladog trenera honorarom od, recimo, tristo do petsto eura mjesečno za rad s pionirskom ekipom – uobičajen raspon u manjim gradovima, prema svjedočenjima s foruma i portala trenerskih udruga – od tog iznosa ne pokriva ni licencu, ni gorivo za vožnju na turnire, ni opremu. Rezultat je logičan: ljudi s pravim obrazovanjem u kineziologiji rijetko ostaju u dječjem pogonu duže od par godina. Odu tamo gdje se isto znanje plaća bolje – u fitness industriju, u privatne škole sporta gdje roditelji plaćaju izravno, ili u inozemstvo.

Zašto onda itko ostaje

Ako pratite izračun do kraja, trenerski posao u malom hrvatskom sportu izgleda kao loša poslovna odluka – honorar oko ili ispod prosjeka za nekvalificirani rad, bez sigurnosti radnog odnosa, uz dodatne troškove licenciranja koje snosi sam trener. Pa ipak, svaki rukometni, vaterpolski ili judo klub u zemlji ima nekoga tko to radi, sezonu za sezonom.

Dio odgovora je jednostavan: ljubav prema sportu i status u lokalnoj zajednici i dalje nešto vrijede, čak i kad se ne mogu unovčiti. Drugi dio je manje romantičan. Sustav se, u praksi, oslanja na to da će netko pristati raditi za manje nego što taj rad stvarno vrijedi, jer alternativa – da klub ugasi mlađe kategorije jer ne može platiti trenera po tržišnoj cijeni – zvuči gore od bilo koje honorarne omotnice. Tu tihu subvenciju cijeli sustav prešutno računa u svoj proračun, iz godine u godinu, umjesto da je prizna kao trošak koji netko mora pokriti.

Rezultati o kojima se u Hrvatskoj rado priča – olimpijske medalje, svjetska prvenstva, mladi koji "ispadnu" iz malog kluba u veliku europsku ligu – gotovo nikad ne počinju u dvorani s klimom i ugovorom o radu. Počinju s nekim tko je pristao trenirati za honorar koji jedva pokriva gorivo, jer je netko morao, a taj netko je bio on. Dok se ta osnovna računica ne promijeni, medalje će i dalje dolaziti – ali zahvaljujući upornosti pojedinaca, a ne sustavu koji bi ih trebao podržavati.