Sedam tisuća eura i devedeset dana: kako Hrvatska zapošljava radnike izvan EU-a

Kako hrvatski poslodavac zapošljava radnika iz Nepala, Filipina ili Indije, koliko taj postupak traje i košta, i zašto stanovanje tih radnika i dalje izaziva kritike.

Sedam tisuća eura. Toliko je, prema istraživanju udruge Radnička prava, jedna skupina nepalskih radnika 2022. platila lokalnoj agenciji da bi uopće dobila priliku raditi na hrvatskom gradilištu — prije nego što je itko od njih vidio zid koji će zidati. Filipinski i nepalski radnici agencijama u pravilu plaćaju između 3.000 i 6.000 eura, piše ista istraga, a neki i više. Posao koji su tim novcem kupili često uopće nije onaj koji im je obećan.

Iza te brojke stoji cijeli birokratski aparat s druge strane — onaj kroz koji hrvatski poslodavac mora proći da bi uopće smio zaposliti nekoga izvan Europske unije. Sustav koji je, čini se, promašio pomalo na obje strane: radnici plaćaju posrednicima da bi ušli u proceduru, a poslodavci se žale da procedura traje predugo da bi riješila manjak radnika na vrijeme.

Test tržišta rada: provjera prije svega

Prije nego što poslodavac smije zaposliti državljanina treće zemlje — dakle nekoga tko nije iz EU-a, EGP-a ili Švicarske — mora proći takozvani test tržišta rada. Provodi ga Hrvatski zavod za zapošljavanje: provjerava ima li u evidenciji nezaposlenih netko tko odgovara traženom profilu. Test traje najduže 15 dana. Ako HZZ ne pronađe odgovarajućeg kandidata, poslodavac dobiva 90 dana da preda zahtjev za dozvolu za boravak i rad.

Iznimke postoje i nisu male: test se ne provodi za produljenje dozvole kod istog poslodavca, za deficitarna zanimanja s liste Upravnog vijeća HZZ-a, za sezonski rad u poljoprivredi i turizmu do 90 dana godišnje, ni za takozvano ključno osoblje multinacionalnih tvrtki. U praksi to znači da velik dio zapošljavanja uopće ne prolazi kroz test — ide se ravno na zahtjev za dozvolu.

Zvuči jednostavno na papiru. U praksi, prema iskustvima agencija koje se time bave, cijeli proces — od testa tržišta rada do stvarnog izdavanja dozvole — zna trajati tri do četiri mjeseca, ponekad i dulje. HZZ ima zakonski rok od 15 dana za sam test; MUP, koji izdaje samu dozvolu, u praksi treba mjesecima.

Kvota koje (skoro) više nema

Do sada je Vlada svake godine odlukom određivala kvotu — gornju granicu broja dozvola za zapošljavanje državljana trećih zemalja, razrađenu po sektorima i zanimanjima. Za 2026. kvota je iznosila 207.250 dozvola (NN 154/25) — vjerojatno posljednja takva brojka, jer je usvojen zakonski paket koji ukida fiksnu godišnju kvotu kao koncept. Umjesto nje najavljen je prelazak na kontinuirano, mjesečno praćenje priljeva radnika po sektorima i regijama, umjesto jedne brojke koju Vlada donese jednom godišnje pa je cijelu godinu prilagođava.

Drugim riječima: fiksna kvota, koja je godinama bila simbol toga koliko je Hrvatska "otvorena" ili "zatvorena" prema stranim radnicima, postaje statistika iz prošlosti. Ostaju test tržišta rada, deficitarne liste po policijskim upravama i novi propisan omjer domaćih radnika koji poslodavac mora održavati uz strane.

Odakle uopće dolaze i zašto baš oni

Reci "strani radnik" prosječnom čovjeku u Hrvatskoj i vjerojatno će prvo pomisliti na nekoga iz Bosne i Hercegovine ili Srbije. Brojke to još uvijek djelomično potvrđuju — BiH je 2025. ostala na vrhu s 32.225 izdanih dozvola. No razlika prema drugom mjestu gotovo je nestala: Nepal je te godine dobio 31.708 dozvola, samo 517 manje. Portal Zagreb.info izračunao je da bi Nepal, uz isti trend, mogao prestići BiH već tijekom 2026.

Iza Nepala slijede Srbija (24.278), Filipini (17.629) i Indija (15.400). Bangladeš je 2024. imao 13.630 dozvola, a nakon što su na snagu stupile strože izmjene zakona iz 2025., taj se broj urušio na svega 3.404 — pad koji sam po sebi govori koliko je sustav osjetljiv na regulatorne promjene.

Zašto baš ove zemlje? Kombinacija je jednostavna: velika populacija mladih ljudi bez posla kod kuće, postojeća infrastruktura agencija za rad u inozemstvu — Nepal i Filipini desetljećima šalju radnike u Zaljev i istočnu Aziju, pa je "izvoz radne snage" ustaljena praksa i cijela industrija — te plaća koja je, unatoč svemu što se plaća agencijama, i dalje višestruko veća od one kod kuće.

Građevina, turizam, logistika: tri rupe koje Hrvatska ne može sama zakrpati

Sektorska slika je jasna. Turizam i ugostiteljstvo zapošljavaju najviše stranih radnika — 52.858 osoba krajem 2025. Građevina je gotovo izjednačena, s 52.776. Prerađivačka industrija broji 24.479 stranih radnika, promet i logistika 13.039, trgovina 8.601.

Hrvatska gubi radno sposobno stanovništvo već petnaestak godina — mladi odlaze u Irsku, Njemačku, Austriju, dok domaći sektori s najtežim, fizički najzahtjevnijim i često sezonskim poslovima ostaju prazni. Zidar, konobar, vozač viličara, sobarica — to su zanimanja koja Hrvatska sustavno ne uspijeva popuniti domaćom radnom snagom, bez obzira na ponuđenu plaću. Poslodavci to govore otvoreno: "Hrvatska bez stranih radnika ne može funkcionirati - to je činjenica", izjavila je državna tajnica Irena Petrijevčanin.

Koliko to košta poslodavca

Osim strpljenja, poslodavac mora imati i novac, i to prije nego što uopće vidi radnika. Za pozitivno mišljenje HZZ-a tvrtka mora dokazati promet od najmanje 100.000 eura godišnje, a za obrte je prag 40.000 eura. Uz to, poslodavac mora položiti novčano jamstvo državi u visini jedne prosječne bruto plaće u Hrvatskoj — svojevrsno osiguranje za slučaj da radnika, kako se to birokratski kaže, "napusti" nakon što mu ishodi dozvolu.

Onda tu su agencije za posredovanje, kojih je u Hrvatskoj registrirano više stotina. Neke nude čisto administrativno posredovanje za tridesetak eura po radniku. Druge, koje vode kompletan paket — pronalazak kandidata, dokumentacija, smještaj, transport — naplaćuju znatno više, iako se točan iznos rijetko javno objavljuje. Ono što se zna jest da teret često ionako snose sami radnici, kroz spomenute naknade agencijama u matičnoj zemlji, unatoč tome što je naplata takvih naknada radnicima u Hrvatskoj zabranjena zakonom.

Rok koji se, umjesto skraćivanja, produžio

Jedan detalj dobro ilustrira gdje je sustav zapravo stigao. Umjesto da ubrza proceduru, zakonodavac je paketom izmjena iz 2026. formalno produžio zakonski rok za odlučivanje MUP-a s 30 na 90 dana. Umjesto da administraciju natjera da radi brže, prilagodio ju je stvarnosti — priznao da tri mjeseca čekanja jednostavno jesu norma, pa je to upisao u zakon. Za poslodavca kojem gori sezona ili rok na gradilištu, to nije mala razlika.

Kontejneri, prenapučeni stanovi i "getoizacija"

Ono što se događa nakon što radnik dobije dozvolu jednako je važno kao sama procedura. Istraga Faktografa iz srpnja 2025. opisuje kuću nedaleko od Zagreba u kojoj je bilo smješteno oko 30 stranih radnika, dok je njih 16 spavalo u četiri kontejnera bez klima-uređaja — usred ljetnih vrućina, do te mjere da su se radnici žalili na mučninu. Radilo se o ljudima zaposlenima u IKEA-inom skladištu, unajmljenima preko posrednika — agencije koja je 2024. imala 110 zaposlenih, naspram 19 godinu ranije.

Istraživačica Margareta Gregurović za Faktograf je rekla da nedostatak regulatornog okvira "ostavlja prostor za neprimjeren smještaj prevelikog broja ljudi u premalim kapacitetima i loše uvjete života." Novi Pravilnik MUP-a, koji je trebao to riješiti, propisuje da u jednom stanu smije boraviti najviše osam radnika, bez obzira na kvadraturu, odnosno deset osoba na svakih 150 četvornih metara u kućama. Problem je, piše Faktograf, što se nadzor nad tim standardima za nesezonske radnike u praksi još ne provodi.

Popravlja li se stanje

Broj izdanih dozvola pao je 17 posto u 2025. u odnosu na rekordnu 2024. — s otprilike 207.000 na 170.723. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović to naziva "jasnim zaokretom prema smanjenju potrebe za stranom radnom snagom i jačanju aktivacije domaće radne snage." Predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca Irena Weber gleda na to iz druge perspektive: bez stranih radnika, kaže, gospodarski rast kakav Hrvatska danas bilježi ne bi ni postojao.

Obje su izjave točne u isto vrijeme, i to najbolje opisuje gdje se Hrvatska nalazi — ovisna o radnicima koje istovremeno pokušava strože kontrolirati, uz sustav koji je i dalje sporiji nego što bi itko od uključenih strana želio.

Sustav se, čini se, uči na vlastitim greškama — sporije nego što bi trebao, i uglavnom tek nakon što novinari ili udruge ukažu na konkretan slučaj. Kvota nestaje, rokovi se službeno produžuju umjesto skraćuju, a čovjek koji je platio 7.000 eura da dođe raditi u hrvatsko skladište i dalje čeka da netko provjeri ima li u njegovom kontejneru klima-uređaj.