Mjesto u vrtiću koje ne postoji: kako Hrvatska tjera majke s posla

Kad vrtić odbije dijete, posao obično ostavlja majka. Brojke o mjestima u vrtićima, cijeni privatnih jaslica i mirovinskom jazu u Hrvatskoj.

Dvadeset posto. Toliko je djece u Bjelovaru prošle pedagoške godine imalo mjesto u vrtiću ili jaslicama. U Velikoj Gorici, sat vremena vožnje dalje, taj je udio bio gotovo tri puta veći. Razlika između te dvije brojke nije statistička kurioznost. To je razlika između majke koja u devet ujutro sjedi za radnim stolom i majke koja u devet ujutro sjedi na podu dnevne sobe s dvogodišnjakom, računajući koliko dugo još može izdržati bez plaće.

Hrvatska već desetljeće priča o demografskoj obnovi, natalitetu i poticajima za treće dijete. Manje se priča o nečemu puno prizemnijem: da roditelj, statistički skoro uvijek majka, ne može otići na posao ako nema gdje ostaviti dijete. Vrtić nije luksuz uz zaposlenje. Za jako puno obitelji, vrtić je uvjet zaposlenja.

Brojka koja ne staje u priču o punoj zaposlenosti

Nacionalni prosjek zvuči podnošljivo dok ga se ne usporedi s ciljevima koje je Hrvatska sama sebi postavila. Obuhvat djece u jaslicama iznosi 21,4 posto, u vrtićima 59,2 posto. Barcelonski ciljevi Europske unije traže 33 posto za jaslice i 90 posto za vrtiće. Noviji europski cilj ide i dalje — 96 posto djece od treće godine do polaska u školu trebalo bi biti u nekom obliku ranog odgoja i obrazovanja.

Drugim riječima, kod jaslica smo na otprilike dvije trećine europskog cilja, a kod vrtića duboko ispod njega. I to je prosjek. Prosjek uvijek skriva više nego što otkriva.

Karta nejednakosti

Iza prosjeka od 59,2 posto stoje gradovi koji ga uopće ne dosežu. Bjelovar ima obuhvat od svega 20 posto — najniži među analiziranim hrvatskim gradovima. Kaštela su na 28,7 posto, Đakovo na 29,5, Požega na 32,5. Na drugom kraju ljestvice, Velika Gorica gura obuhvat na 58,8 posto, Karlovac na 50,4, Dubrovnik na 49,9.

Ni gradovi koji na papiru izgledaju dobro nisu nužno mirni. Rijeka bilježi obuhvat od 92,67 posto za vrtićku dob i 27,64 posto za jasličku — solidno iznad hrvatskog prosjeka. Pa ipak, gradu prema procjenama fale još četiri vrtića da bi mogao primiti svu djecu jasličke dobi čiji roditelji rade. Kad i grad iznad prosjeka priznaje da mu nedostaju kapaciteti, jasno je da prosjek nije osobita utjeha nikome tko čeka rješenje molbe za upis.

Zašto nema mjesta, iako se gradilište otvara svake druge godine

Novi vrtići se grade, novac se najavljuje, vrpce se režu. Problem rjeđe leži u zidovima, a češće u ljudima koji bi trebali stajati unutar njih. Hrvatskoj prema procjenama nedostaje oko 5.000 odgojitelja. Manji gradovi i ruralna područja tu prazninu osjećaju najviše.

Razlog nije misterij. Plaće odgojitelja u dijelu sustava zaostaju za plaćama učitelja u osnovnim školama, ugovori na određeno su uobičajeni umjesto iznimka, a bolovanja se rijetko pokrivaju zamjenama, što opterećenje prebacuje na preostale kolegice. Mlade odgojiteljice napuštaju struku nakon što se suoče s uvjetima rada za koje sindikati upozoravaju da znaju biti ispod zakonskog minimuma — uz fizičke posljedice poput kroničnih problema s kralježnicom i glasnicama. Fakulteti bilježe nepopunjene upisne kvote za rani i predškolski odgoj. U nekim sredinama se, u nedostatku kvalificiranog kadra, kao pomoćno osoblje zapošljavaju ekonomisti, frizerke, pa i maturanti bez pedagoške naobrazbe. To rješava raspored dežurstava. Kvalitetu odgoja ne rješava.

Vrtić bez odgojitelja ne prima djecu, koliko god soba i igračaka imao.

Privatni vrtić: rješenje koje sebi malo tko može priuštiti

Kad grad odbije zahtjev, sljedeći korak za obitelji s dovoljno prihoda jest privatni vrtić. U Zagrebu je taj korak ove jeseni postao znatno skuplji. Cijene privatnih vrtića porasle su za 150 do 250 eura mjesečno — s raspona od 330 do 500 eura na 580 do 800 eura. Grad je paralelno podigao maksimalnu subvenciju na 370 eura, što roditelja i dalje ostavlja s računom do 500 eura mjesečno za jedno dijete.

Za usporedbu, grad po djetetu u gradskom vrtiću subvencionira prosječno 430 eura, a u privatnom 224 eura. Razlika od 206 eura mjesečno po djetetu ide izravno iz roditeljskog džepa, samo zato što grad nije imao mjesta u vlastitom sustavu.

Potražnja to potvrđuje brojkom koja bi trebala zabrinjavati svakoga tko kroji gradski proračun: broj obitelji koje su ove godine tražile mjesto u zagrebačkim gradskim vrtićima, a nisu ga dobile na vrijeme, utrostručio se u odnosu na prošlu godinu — s 564 na 1.402 zahtjeva. Privatni sektor trenutno prima 4.800 djece u Zagrebu. To je 4.800 obitelji koje su ili mogle platiti razliku, ili su odlučile da im druga opcija — da jedan roditelj ostane kod kuće — jednostavno više ne dolazi u obzir po svaku cijenu.

Tko onda ostaje kod kuće — i zašto to nije slučajno

Odgovor je predvidljiv, ali brojke ga ipak vrijedi zapisati. Zaposlenost žena s djetetom mlađim od šest godina u prosjeku je oko devet postotnih bodova niža nego kod žena bez male djece — u pojedinim zemljama razlika premašuje 30 postotnih bodova. Kod muškaraca vrijedi suprotan obrazac: očevi imaju zaposlenost i do 12 postotnih bodova višu od muškaraca bez djece. Dijete, drugim riječima, statistički gura oca dublje u posao, a majku prema izlazu iz njega.

Hrvatska ima jednu zanimljivu iznimku. Visokoobrazovane majke ovdje imaju jednu od najviših stopa zaposlenosti u cijeloj Europskoj uniji, bez obzira na broj djece — vjerojatno zato što si mogu priuštiti privatni vrtić, dadilju ili baku umirovljenu prije zakonske dobi. Žene sa srednjom ili nižom naobrazbom taj izlaz nemaju. Njihova zaposlenost pada ispod europskog prosjeka čim dijete stigne, a manjak vrtićkog mjesta za njih nije neugodnost nego granica između plaće i doplatka za dijete.

Manjak vrtićkih mjesta, gledano iz tog kuta, ne pogađa sve roditelje jednako. On najviše kažnjava upravo one kojima bi plaća najviše značila.

Cijena šutnje: manja plaća danas, manja mirovina za trideset godina

Svaka godina provedena izvan tržišta rada, ili u honorarnom poslu umjesto punog radnog vremena, ostavlja trag koji se ne vidi odmah. Vidi se tek u plaći danas i u mirovinskoj uplati kroz nekoliko desetljeća.

Prema službenim podacima Eurostata i DZS-a, razlika u plaći između žena i muškaraca u Hrvatskoj iznosi 11 posto. Analitičari s portala Adorio tvrde da je stvarna razlika bliža 23 posto, jer službena metodologija ne hvata neprijavljeni dio plaća u sektorima poput građevinarstva i obrta, gdje prevladavaju muškarci, dok žene češće rade u javnom sektoru gdje se cijela plaća prijavljuje. Koja god brojka bila točnija, smjer je isti.

Mirovinski jaz prati istu logiku, samo s dužim vremenskim odmakom. U Hrvatskoj je 2020. iznosio 30,4 posto — žene su u prosjeku primale mirovinu manju za gotovo trećinu od muške. Do 2024. taj se jaz smanjio na 19,3 posto, najveći pad među svim članicama EU-a, i sada je ispod europskog prosjeka od 24,5 posto.

Dio zasluge ide na dodani mirovinski staž po djetetu, koji je 2025. produžen sa šest na dvanaest mjeseci po djetetu — mjera od koje bi do kraja 2026. trebalo profitirati oko 27.000 ljudi, uz prosječno povećanje mirovine od tri posto po djetetu.

Napredak je stvaran. Ali dodani staž liječi posljedicu, ne uzrok. Dvanaest mjeseci staža po djetetu ne nadoknađuje pet godina rada u honorarnom angažmanu jer u gradu nije bilo mjesta u jaslicama.

Plan za 2030. — i zašto ga vrijedi provjeravati svake godine

Nacionalni plan predviđa da će za nekoliko godina svako dijete imati zajamčeno mjesto u vrtiću. Cilj je izgraditi kapacitet za dodatnih 22.500 djece i do 2030. zaposliti oko 5.658 novih odgojitelja. Brojke zvuče ambiciozno, i to je dobro — problem je star i zaslužuje ambiciozan odgovor.

Pitanje koje ostaje otvoreno nije hoće li se zgrade sagraditi. Hrvatska zna graditi kad ima novac i rok. Pitanje je hoće li se pronaći 5.658 ljudi spremnih raditi posao za koji je plaća niska, ugovor često privremen, a tijelo, prema riječima samih odgojiteljica, troši kičmu i glasnice brže nego što bi trebalo. Dok se to ne riješi, nova zgrada s praznim sobama neće pomoći nijednoj majci koja u devet ujutro odlučuje hoće li nazvati šefa ili ostati doma.

Vrtić je, ispada, jedna od rijetkih točaka hrvatske politike gdje se cijena nerada vidi crno na bijelo — u postotku manje zaposlenih majki, u postotku manje mirovine, u eurima koje roditelj plati privatnom vrtiću jer grad nije stigao sagraditi svoj. Dok se ta tri broja ne počnu čitati zajedno, plan za 2030. ostaje samo dobra namjera s rokom.