Kvota za osobe s invaliditetom: zakon traži 3 posto, poslodavci radije plate

Zakon nalaže da tvrtke s 20+ zaposlenih zapošljavaju 3% osoba s invaliditetom, no većina radije mjesečno plaća naknadu nego traži kandidata.

Zamislite tvrtku sa sto zaposlenih. Zakon kaže: troje od njih trebalo bi biti osobe s invaliditetom. U praksi, u više od šest od deset takvih tvrtki u Hrvatskoj taj broj je nula. Umjesto da traže i zaposle nekoga, svaki mjesec uplate nekoliko stotina eura u državni proračun i time "riješe" zakonsku obvezu. Pitanje koje se nameće samo od sebe: je li to propust firmi, propust zakona, ili jednostavno racionalan izbor kad je kazna jeftinija od promjene navika?

Odgovor je, kao i obično, kombinacija sve troje. A brojke iza te priče govore više nego bilo koja izjava za medije.

Zakon koji je trebao promijeniti pravila igre

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj vrijedi već godinama, a njegova srž je jednostavna: svaki poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužan je na svojoj listi imati određeni udio osoba s invaliditetom. Osnovna kvota iznosi 3% od ukupnog broja zaposlenih, a poseban Pravilnik može tu stopu za pojedine djelatnosti postaviti negdje između 2% i 6%, ovisno o prirodi posla. Kvota se ne računa jednom godišnje nego se prati mjesečno, na zadnji dan u mjesecu, prema stvarnom broju zaposlenih.

Zvuči precizno birokratski, i jest. Ali iza te preciznosti stoji namjera koja nije birokratska: natjerati tržište rada da prizna postojanje ljudi koje inače zaobilazi.

Tko mora, tko je izuzet

Obveza ne pogađa sve podjednako. Novoosnovani poslodavci imaju rok od 24 mjeseca prije nego što kvota počne vrijediti za njih. Zaštitne i integrativne radionice, strana diplomatska i konzularna predstavništva, te dio proizvođača iz tekstilne, kožarske i drvne industrije imaju posebne iznimke ili olakšice, jer se smatra da već doprinose zapošljavanju osoba s invaliditetom na drugi način ili da im narav posla to otežava. U obračun ukupnog broja zaposlenih ne ulaze ni sezonski radnici na određeno, ni radnici zaposleni preko agencija, ni osobno asistentice i asistenti, ni pripadnici vojske i policije na posebnim uvjetima rada.

Drugim riječima, sustav ima dosta rupa kroz koje se može provući prije nego što se uopće dođe do pitanja hoće li netko zaposliti osobu s invaliditetom ili ne.

Put koji zakon nudi umjesto zapošljavanja

Ono što zakon zove "zamjenskom kvotom" zapravo je niz alternativa koje ne zahtijevaju stalno zaposlenje. Poslodavac obvezu može ispuniti i tako da primi na stručnu praksu učenika s teškoćama u razvoju ili studenta s invaliditetom, sklopi ugovor o poslovnoj suradnji sa zaštitnom radionicom ili udrugom u kojoj većinu radnika čine osobe s invaliditetom, financira stipendiju za redovno školovanje osobe s invaliditetom, ili omogući stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa.

Sve su to legitimni putevi, i za dio poslodavaca imaju smisla — manja tvrtka bez radnog mjesta prilagođenog za osobu u kolicima teško će preko noći promijeniti raspored ureda, ali može potpisati ugovor s integrativnom radionicom koja proizvodi tekstil ili keramiku. Problem je što velik broj poslodavaca ni ovu opciju ne koristi. Jednostavno plate.

Brojke koje najbolje objašnjavaju problem

Najdetaljnija javno dostupna razdioba poslodavaca prema načinu ispunjavanja kvote datira iz 2019. godine, a otad je, koliko je vidljivo iz javno dostupnih izvora, nitko nije osvježio u istom detalju — što je samo po sebi zanimljiv podatak o transparentnosti sustava. Te godine je od 9.745 poslodavaca obveznika kvote njih 1.325, odnosno 13,59%, u potpunosti ispunjavalo kvotu zapošljavanjem. Dodatnih 1.309 (13,43%) ispunjavalo ju je djelomično. Ali čak 6.141 poslodavac, 63,01% svih obveznika, nije zapošljavao nijednu osobu s invaliditetom i umjesto toga plaćao mjesečnu novčanu naknadu.

Ako se ta slika u međuvremenu i promijenila, teško je vjerovati da se promijenila drastično. Sustav poticaja i kazni ostao je strukturno isti, a i noviji izvještaji pravobranitelja za osobe s invaliditetom i dalje bilježe rastući broj pritužbi vezanih upravo uz zamjensko ispunjavanje kvote i visinu novčane naknade — što sugerira da problem nije nestao, samo je manje mjeren.

Kad je kazna jeftinija od zapošljavanja

Novčana naknada za svaku nezaposlenu osobu s invaliditetom obračunava se kao 20% minimalne plaće, mjesečno, po osobi koju je poslodavac bio dužan zaposliti. Za 2025. godinu to je iznosilo 194 eura mjesečno; od 1. siječnja 2026. iznos raste na 210 eura. Za veliku tvrtku s desecima ili stotinama radnika ta razlika u apsolutnom iznosu zna biti zanemariva u odnosu na trošak prilagodbe radnog mjesta, edukacije osoblja ili — realno govoreći — trud oko traženja kandidata za koje HR odjel misli da ih je teže naći.

Samo u 2019. godini poslodavci su na ime te naknade u državni proračun uplatili više od 200 milijuna kuna (otprilike 26,5 milijuna eura po tadašnjem tečaju). U razdoblju od 2017. do 2019. ukupan iznos popeo se na 626 milijuna kuna. To nije sitan novac koji nestaje u nekom fondu bez traga — to je redovita, predvidiva stavka koju velik broj hrvatskih poslodavaca svjesno uračunava u poslovanje, poput poreza ili komunalne naknade. Razlika je što se ovime, barem na papiru, trebalo postići suprotno: da poslodavac radije zaposli nego plati.

Kamo ide taj novac

Sredstva prikupljena kroz novčanu naknadu, uz proračunska sredstva, trebala bi se dijelom vraćati u sustav kroz poticaje poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom — sufinanciranje plaće, prilagodbu radnog mjesta, opremu. Godine 2019. za te je poticaje isplaćeno 48,7 milijuna kuna, gotovo upola manje nego godinu prije (101,6 milijuna kuna u 2018.), a korist je ostvarilo oko 400 poslodavaca za ukupno 1.335 zaposlenih osoba s invaliditetom. Za 2026. najavljena je i nova mjera: sufinanciranje do 75% troška plaće za zapošljavanje osobe s invaliditetom na pola radnog vremena, u trajanju do 24 mjeseca.

Na papiru krug djeluje logično — poslodavci koji ne zapošljavaju pune fond iz kojeg se plaćaju poticaji onima koji zapošljavaju. U praksi, taj krug funkcionira samo ako dovoljno poslodavaca uopće posegne za poticajima, a ne samo prihvati kaznu kao fiksni trošak i ide dalje.

Ljudi iza brojki

Iza svake postotne točke stoji netko tko traži posao. Prema izvještaju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za cijelu 2025. godinu, u evidenciji nezaposlenih na kraju prosinca bilo je 82.625 osoba, od čega 9.200 osoba s invaliditetom — 11,1% ukupne populacije nezaposlenih, dakle znatno više nego što bi odgovaralo njihovom udjelu u ukupnoj radnoj snazi. U cijeloj 2025. godini iz evidencije Zavoda zaposleno je 108.508 osoba, a među njima tek 3.947 osoba s invaliditetom, odnosno 3,6%.

Ima i dobrih pomaka: broj nezaposlenih osoba s invaliditetom pao je za 14,8% u odnosu na 2024. godinu, kada ih je bilo 10.801. To je stvaran napredak, ne kozmetika. Ali kad se doda podatak da izvještaj pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2024. bilježi 186 pritužbi vezanih uz zapošljavanje i rad, uključujući prilagodbu radnog vremena i primjenu razumne prilagodbe, jasno je da napredak u brojkama ne znači nužno napredak u iskustvu ljudi koji taj posao stvarno rade.

Kazne, kontrola i zašto se malo tko boji inspekcije

Zanimljivo je da se cijeli sustav oslanja gotovo isključivo na financijski pritisak, ne na stvarnu kontrolu radnih mjesta. Nitko iz nadležnih tijela ne šalje inspekciju da provjeri je li poslodavac "stvarno pokušao" zaposliti osobu s invaliditetom prije nego što odluči platiti naknadu — kvota se prati administrativno, kroz prijave u sustav, a naknada se plaća automatski čim brojke ne odgovaraju. To poslodavcima daje jasnu poruku: sve dok redovito plaćate, nitko neće postavljati dodatna pitanja o tome zašto baš vaša tvrtka od dvjesto zaposlenih nema nijednu osobu s invaliditetom.

Za razliku od, recimo, poreznog nadzora, gdje se traži dokumentacija i objašnjenje, ovdje kazna djeluje gotovo kao pretplata. Uplati se, zaboravi se, ponovi sljedeći mjesec.

Što bi moglo pomaknuti iglu

Stručnjaci i organizacije koje rade s osobama s invaliditetom godinama ponavljaju istu poruku: novčana naknada trebala bi rasti brže od minimalne plaće da izgubi smisao kao "jeftinija opcija", poticaji za prilagodbu radnog mjesta trebali bi biti jednostavniji za administrirati, a javnost bi trebala imati uvid u to koje konkretne tvrtke redovito plaćaju umjesto da zapošljavaju. Ništa od toga nije tehnički nemoguće — sustav NERA već prikuplja te podatke internom. Pitanje je političke volje da se ti podaci pretvore u javni pritisak, a ne samo u proračunski prihod.

Dok se to ne dogodi, kvota od 3% ostat će broj na papiru kojem se većina poslodavaca zakonski, uredno i bez grižnje savjesti odupire — jednim mjesečnim uplatnim nalogom.