Od 95.000 radnica do šačice pogona: tko danas šije za Zapad u Hrvatskoj

Nekad je tekstilna industrija u Hrvatskoj zapošljavala desetke tisuća ljudi. Danas preživljava šačica pogona, uglavnom kroz doradu za zapadne brendove.

U Varaždinu se od 2024. na mjestu nekadašnjih Varteksovih pogona planira trgovački centar. Hala u kojoj je nekad zujalo tisuće šivaćih strojeva čeka rušenje ili pretvorbu u parkiralište. Tvrtka koja je u svojim najboljim godinama zapošljavala više od 10.000 ljudi i šivala za Hugo Bossa, Versace i Levi's, ugasila se s dugom od 22 milijuna eura. Ostalo je oko 700 radnika, i to samo do trenutka kad je stečaj postao neizbježan.

To nije usamljen slučaj nego zadnji čin drame koja traje tridesetak godina. Prema procjenama koje navodi Faktograf, hrvatska tekstilna industrija je 1990. zapošljavala oko 95.000 ljudi. Sindikalni izvori idu i dalje, do 120.000 radnika i radnica krajem osamdesetih, ako se u brojku uračuna cijeli lanac – od predionica do konfekcije. Bilo kako bilo, riječ je o industriji koja je nekad bila jedan od stupova hrvatskog gospodarstva, a danas je fusnota u statistikama Državnog zavoda za statistiku.

Brojka koja se ne da sakriti

Pad zaposlenosti u tekstilnoj industriji nije bio postupan i uredan. Bio je nagao, isprekidan ratom, gubitkom jugoslavenskog tržišta i privatizacijom koja je, blago rečeno, rijetko koga zanimala kao dugoročni posao. Do ranih 2000-ih broj zaposlenih prepolovio se na otprilike 47.500. Do 2008. pao je na 35.700, a onda je svjetska financijska kriza odradila svoje – do 2011. ostalo je oko 27.000 radnih mjesta.

Od 2011. do danas krivulja se nastavila spuštati, samo sporije jer je ostalo malo za srušiti. Državni zavod za statistiku bilježi da je u 2026. broj zaposlenih u cijeloj preradbenoj industriji pao gotovo šest posto na godišnjoj razini, a proizvodnja odjeće unutar toga rasla je negativno rekordno – minus 29,5 posto u samo dvanaest mjeseci. To više nije priča o postupnom starenju grane. To je grana koja se u pojedinim segmentima gasi iz mjeseca u mjesec.

Varteks, Kamensko, Regeneracija: tri različita kraja

Varteks je najpoznatiji slučaj jer je bio najveći i jer je propadao najdulje na oči javnosti – prva velika restrukturiranja s više od 2.500 otkaza dogodila su se već 2004./2005., zatim je 2013. tvrtka izgubila ekskluzivni ugovor s Levi'sicom koji joj je donosio 10 do 15 posto prihoda, pa niz vlasničkih preslagivanja, državna potpora tijekom pandemije i, na kraju, stečaj u srpnju 2024.

Kamensko je druga priča, brutalnija. Radnice zagrebačke konfekcije 2010. su devet dana i devet noći štrajkale glađu jer im mjesecima nisu isplaćivane plaće i doprinosi. Tvrtka je ugašena, no dio radnica se organizirao – Udruga Kamensko danas broji 139 članica, a trajno je zaposlila petero žena koje šivaju po narudžbi i vode kreativne radionice. Od nekadašnje tvornice ostalo je, u najboljem slučaju, malo poduzeće koje se drži zanata, ne industrije.

Regeneracija iz Zaboka je treći, tiši scenarij. Osnovana 1954. sa 245 radnika, nekad je opskrbljivala domaću konfekcijsku, obućarsku i automobilsku industriju netkanim tekstilom. Danas zapošljava oko 150 ljudi, ali asortiman se sveo na filceve od recikliranog tekstilnog otpada koji se koriste kao zaštitni materijal u građevinarstvu. Preživjela je tako što je prestala biti ono što je nekad bila.

Negdje između tih priča stoje i Orljava iz Požege i Kotka iz Krapine, koje su unutar dva mjeseca 2021. otpustile ukupno više od 500 radnica, uglavnom onih koje su cijeli radni vijek provele za minimalcem. Sindikalist Nenad Leček to je tada sažeo rečenicom koja se pamti: riječ je o ženama iznurenima od dvadeset godina rada, oko pedesete godine života, koje nisu ni za mirovinu ni lako zapošljive na drugom mjestu.

Zašto se to dogodilo

Razloga je više i svi se međusobno prepliću. Gubitak jugoslavenskog tržišta u ratu izbio je iz igre kupca za kojeg su tvornice bile projektirane. Privatizacija devedesetih često je bila više o zemljištu i zgradama nego o proizvodnji – i Varteksov slučaj to pokazuje doslovno, jer se cijela priča 2021. pretvorila u projekt urbane regeneracije vrijedan 183 milijuna kuna, dok je proizvodnja i dalje tonula. A onda dolazi ono što nijedna domaća politika nije mogla zaustaviti: azijska konkurencija s cijenom rada koja domaću šivaću industriju čini nekonkurentnom u klasičnom poslu masovne konfekcije.

Model koji je desetljećima držao granu na životu – takozvani lohn posao, dorada za zapadne brendove gdje tvrtka šije po tuđem kroju i iz tuđeg materijala – sve teže se isplati kad plaće u Hrvatskoj rastu, a u Bangladešu ili Vijetnamu ostaju daleko niže. Brend koji je 2010. slao posao u Požegu, 2020. ga šalje u Kambodžu, i to bez imalo sentimenta.

Tko danas uopće šije za Zapad

Ono malo pogona koje je preživjelo uglavnom je pobjeglo iz mase i pronašlo nišu koju azijska konkurencija ne pokriva lako – bilo zbog certifikata, brzine isporuke ili sigurnosnih standarda. Splendor Tekstil iz Klanjca ugovorio je isporuku 30.000 uniformi njemačkoj vojsci kroz tri godine. Meditex iz Zaboka proizvodi zaštitni netkani tekstil za medicinu, a Hemco iz Đakova opremu za vatrogasce i zdravstvo. Riječka industrija odjeće šije radne uniforme za hotele poput riječkog Hiltona.

Drugim riječima – preživjeli nisu oni koji su najbolje šivali majice, nego oni koji su prvi shvatili da masovna konfekcija za zapadne trgovačke lance više nije posao za Hrvatsku. Prema pregledu tportala iz srpnja 2026., deset najvećih tekstilnih i odjevnih tvrtki u zemlji ostvarilo je zajedno 524,5 milijuna eura prihoda u 2025., uz skroman sektorski dobitak od 1,7 milijuna eura nakon gubitaka godinu prije. Ivančica je prihod povećala za 20,7 posto i pritom udvostručila plaće. Čateks je narastao 29,3 posto. Kelteks je, paradoksalno, najveći gubitaš u skupini – a istovremeno isplaćuje i najveće plaće u sektoru.

Lice radnice koja je ostala

Plaća je tu ključna riječ. Prosječna neto plaća u deset vodećih tekstilnih i odjevnih tvrtki u 2025. iznosila je 1.059 eura. Kelteksova prosječna plaća popela se na 1.828 eura, dok je na drugom kraju ljestvice Haix obuća isplaćivala tek zakonski minimalac.

Dobne strukture teško je naći u jednom preciznom broju, ali novinski i sindikalni izvori dosljedno opisuju istu sliku: žene u pedesetima, s desetljećima staža, koje su ušle u pogon kao mlade djevojke sedamdesetih ili osamdesetih i ostale jer nisu imale kamo drugdje. Za usporedbu, prema podacima koje navodi Mirovinsko osiguranje, u SR Hrvatskoj je 1970. za šivaćim strojem radilo gotovo 40.000 žena. Mnoge od njih danas su u mirovini, ali generacija koja ih je izravno naslijedila u pogonu – ona 45-60 godina – ostala je posljednja koja to zanimanje uopće zna raditi na industrijskoj razini.

Mlađih gotovo da i nema. Hrvatski zavod za zapošljavanje krojača i krojačicu vodi kao deficitarno zanimanje u više županija, što zvuči apsurdno za industriju koja gasi tvornicu za tvornicom – ali ima smisla čim se sjetite da nedostatak radne snage i propast poslodavaca mogu postojati usporedo. Nema dovoljno mladih koji žele naučiti zanat za koji znaju da vodi u posao s minimalcem i neizvjesnom budućnosti.

Ima li budućnosti za taj zanat u Hrvatskoj

Iskreno – ne u obliku u kojem je postojao. Masovna konfekcija se ne vraća, jer se cijena rada ne može spustiti na azijsku razinu, a nitko to i ne bi trebao željeti. Ono što ostaje realno jest niša: zaštitna i vojna oprema, medicinski tekstil, kratke i brze narudžbe za koje azijski lanac opskrbe jednostavno ne stigne na vrijeme, te dizajnerski i manji brendovi koji svjesno traže "made in EU" naljepnicu i plaćaju je.

Čateksov i Ivančičin rast pokazuju da se u tim nišama može zaraditi, čak i dobro. Ali to su poslovi za desetke, ne za desetke tisuća ljudi. Zanat preživljava u obliku obrta, malih ateljea i udruga poput Kamenska, ne u obliku industrije koja je nekad davala posao cijelim gradovima. Za nekoga tko traži masovno zapošljavanje to je loša vijest. Za nekoga tko traži da barem netko u Hrvatskoj još zna sašiti kaput od početka do kraja, to je tanka, ali stvarna nit koja se nije prekinula.

Ono što ostaje najupečatljivije nije ni jedna od tih brojki, nego činjenica da danas u Hrvatskoj postoji manje ljudi koji profesionalno znaju sašiti odjevni predmet od nule nego ljudi koji rade u marketingu tekstilnih brendova. Kad ta posljednja generacija krojačica ode u mirovinu, znanje neće nestati postupno. Nestat će u roku od desetak godina, i to gotovo bez svjedoka.