Zašto arhitekt u Hrvatskoj zarađuje manje od IT juniorca bez fakulteta

Pet godina studija, dvije godine pripravništva, stručni ispit — a prosječna plaća arhitekta u Hrvatskoj niža je od plaće junior programera bez diplome.

Netko tko je upravo završio bootcamp za programiranje, bez ijednog dana fakulteta, u prvoj će godini rada u zagrebačkom IT sektoru vjerojatno zarađivati slično ili više od arhitekta koji je pet godina slušao predavanja o statici, povijesti arhitekture i urbanizmu, pa onda još dvije godine radio kao pripravnik za honorar koji jedva pokriva stanarinu. Ne govorimo o rijetkom, ekstremnom slučaju. Govorimo o prosjeku.

Prema anketama plaća, početna neto plaća arhitekta u Hrvatskoj kreće se oko 1.100 do 1.150 eura mjesečno. Junior programer bez formalne informatičke diplome, samo s portfoliom i nekoliko projekata iza sebe, prijavljuje plaće u rasponu 1.270 do 1.500 eura za istu razinu iskustva. Razlika nije dramatična u apsolutnom iznosu, ali je simbolički golema — jedna struka traži gotovo desetljeće formalnog obrazovanja i licenciranja da bi se uopće mogla legalno potpisati na projekt, druga to ne traži gotovo ništa.

Put do licence koji traje gotovo deset godina

Da bi netko u Hrvatskoj smio samostalno potpisivati arhitektonske projekte, mora proći sljedeći put: integrirani preddiplomski i diplomski studij arhitekture i urbanizma, pet godina, najmanje 300 ECTS bodova. Zatim najmanje dvije godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima u struci — takozvani vježbenički staž. Tek nakon toga osoba može pristupiti stručnom ispitu pred Hrvatskom komorom arhitekata, a taj ispit nije formalnost nego stvarna provjera poznavanja zakona o gradnji, prostornom uređenju i strukovne etike.

Zbrojite: pet plus dvije, minimalno sedam godina od upisa fakulteta do prve mogućnosti da netko samostalno, s vlastitim pečatom, potpiše projekt kuće. U praksi je to češće osam do deset godina, jer stalna radna mjesta za pripravnike nisu garantirana, a ispit se često polaže s kašnjenjem.

Usporedbe radi, front-end programer može doći do middle pozicije s plaćom preko 1.500 do 2.000 eura za dvije do tri godine samostalnog rada i par online tečajeva. Nema komore, nema ispita, nema pečata. Postoji samo tržište koje plaća za rezultat.

Za vrijeme pripravništva, prema podacima iz analize strukovnih uvjeta koju je prije nekoliko godina objavio Pogledaj.to, državni programi pripravništva u struci arhitekture nudili su naknadu od svega oko 350 eura mjesečno. Ta brojka je starija i tržište se od tada pomaklo, ali struktura problema nije — pripravnički rad u arhitektonskim uredima i danas se u praksi plaća blizu zakonskog minimalca, unatoč fakultetskoj diplomi u rukama.

Ironija imena: "IT arhitekt" zarađuje dvostruko više od arhitekta

Ovdje dolazimo do detalja koji je gotovo pa šala sudbine. Prema HRT-ovoj analizi plaća po zanimanjima za treće tromjesečje 2025., najplaćenije zanimanje u Hrvatskoj — s prosječnom neto plaćom od 2.879 eura mjesečno — nosi naziv "IT arhitekt". Riječ je, naravno, o softverskim arhitektima, stručnjacima koji dizajniraju strukturu informacijskih sustava, a ne zgrada. No naziv zanimanja slučajno je identičan, i ta slučajnost dobro ilustrira gdje se u Hrvatskoj danas nalazi novac.

Dok softverski arhitekt zarađuje 2.879 eura, graditeljski arhitekt zarađuje prosječno 1.388 eura neto mjesečno, prema podacima portala MojaPlaća temeljenim na anketi od 935 ispitanika. Cijeli IT sektor u Hrvatskoj u prosjeku plaća 1.870 eura, 22 posto iznad državnog prosjeka. Arhitektura je, obrnuto, ispod prosjeka koji iznosi 1.539 eura neto.

Kako plaća raste s iskustvom — i zašto raste presporo

Razvoj plaće arhitekta kroz karijeru izgleda otprilike ovako: početnik oko 1.140 eura, s jednom do dvije godine iskustva oko 1.190 eura, s dvije do četiri godine oko 1.330 eura, sa četiri do šest godina oko 1.380 eura, sa šest do deset godina oko 1.520 eura, a tek nakon dvadeset godina karijere plaća doseže prosječnih 1.790 eura neto mjesečno. Medijalna plaća u struci iznosi 1.305 eura.

Usporedite to s programerskom krivuljom: junior Java programer kreće od otprilike 1.300 do 1.500 eura, middle razina donosi 1.500 do 2.000 eura, a senior pozicije prelaze 2.200 eura — i to se u IT-u često događa unutar pet, šest godina rada, a ne dvadeset. Arhitektu treba cijela karijera da dosegne ono što IT stručnjak dosegne do tridesete.

Zašto uredi naplaćuju jedno, a zaposlenici primaju drugo

Ovdje treba razdvojiti dvije stvari koje se lako miješaju: koliko arhitektonski ured naplaćuje svoje usluge i koliko zapravo zarađuje zaposleni arhitekt u tom uredu. Prema anketi o tržišnim normativima koju je 2024. provela Hrvatska komora arhitekata s agencijom Promocija plus, prosječna satnica ovlaštenog arhitekta iznosi 42,82 eura po satu, a suradnika u uredu 38 eura po satu. Prosječan prihod arhitektonskog ureda iznosi oko 363.100 eura godišnje, od čega je prihod od projektiranja u užem smislu prosječno 286.849 eura.

Zvuči kao solidan posao. Problem je što je taj prihod ureda, a ne plaća pojedinca. Prosječna mjesečna plaća arhitekta u istoj anketi navedena je na 1.390 eura — gotovo identično kao u anketama MojaPlaća i Adorio. Novac koji ured naplati klijentu ne prelijeva se u plaću zaposlenika u istom omjeru; velik dio odlazi na režije, osiguranje od odgovornosti, softver, prostor i, naravno, na profit vlasnika ureda. To je razlika koja se rijetko objašnjava mladim arhitektima na fakultetu — da rad u tuđem uredu, koliko god ured bio uspješan, ne znači automatski dobru plaću.

Regionalne razlike: Zagreb i sve ostalo

Plaće arhitekata variraju i geografski, iako preciznih regionalnih anketa za Hrvatsku nema dovoljno da bi se moglo govoriti u apsolutnim brojkama. Neformalno, iz oglasa za posao i razgovora u struci, jasno je da zagrebački uredi u prosjeku plaćaju više nego uredi u manjim gradovima, jednostavno zato što u Zagrebu ima više velikih investicijskih i poslovnih projekata, dok na primjer u Slavoniji ili dijelu Dalmacije izvan turističke sezone posla ima manje, a klijenti su češće privatne kuće s ograničenim budžetom. Obalni gradovi imaju svoju posebnost — sezonski val projektiranja apartmana i vila, koji zna donijeti dobar prihod uredu ljeti, ali ne stvara stabilnu, cjelogodišnju plaću zaposlenom arhitektu.

Zašto mladi arhitekti odlaze u Njemačku, Austriju i Irsku

Prema starijoj, ali i dalje indikativnoj analizi objavljenoj na Pogledaj.to, samo je sedam posto hrvatskih arhitekata u anketi bilo mlađe od trideset godina, a čak 31 posto ispitanika u jednom se trenutku školovalo ili razmišljalo o odlasku raditi u inozemstvo. Njemačka, Austrija i Irska stalno se spominju kao odredišta — ne slučajno, jer sve tri zemlje imaju snažnije građevinsko tržište, manje birokratskih prepreka za priznavanje kvalifikacija unutar EU-a i, što je ključno, plaće koje u apsolutnom iznosu premašuju hrvatske i po nekoliko puta.

To ne znači da je odlazak lagan ni da svima uspije. Jedan mladi hrvatski arhitekt, u razgovoru objavljenom na portalu Depo.ba, opisao je iskustvo rada u Berlinu kao razočaravajuće — visoki troškovi stanovanja pojeli su prednost veće plaće, pa se nakon nekoliko mjeseci vratio u Split. To je važna nijansa: iseljavanje nije čarobni štapić, nego zamjena jednog seta problema drugim. No dovoljno je da manjina onih koji odu ostane vani i uspije da domaće tržište osjeti odljev — posebno u dobnoj skupini gdje bi trebao nastajati srednji sloj struke, oni s pet do deset godina iskustva koji bi trebali voditi projekte i mentorirati mlađe.

Tko su rijetki koji dobro zarađuju

Svaka priča o slabo plaćenoj struci ima i drugu stranu — malu skupinu ljudi koji se, unatoč svemu, odlično snalaze. U pravilu je riječ o vlasnicima vlastitih ureda koji su, nakon deset ili petnaest godina rada za druge, odlučili preuzeti rizik i osnovati posao. Kad ured uspije doći do većih projekata — poslovnih zgrada, hotela, kampusa — omjer rizika i nagrade se mijenja.

Dobar primjer je zagrebački studio 3LHD, osnovan 1994., koji je kroz tri desetljeća radu potpisao više od 340 projekata, od Mosta hrvatskih branitelja i Rive u Splitu do Kampusa Rimac i poslovnog kampusa Infobipa u Vodnjanu, uz niz međunarodnih nagrada poput A+Award i WAF-ove nagrade za najbolju sportsku građevinu. Takvi uredi rade za klijente koji imaju budžet i viziju, a ne za privatnog investitora koji cjenka svaki kvadrat.

Drugi put do dobre zarade vodi kroz EU natječaje i javne arhitektonske natječaje, gdje nagradni fondovi znaju biti značajni — primjerice, međunarodni natječaj Europan 15 za naselje Ždrijac u Ninu nudio je 12.000 eura za prvu nagradu. To zvuči skromno u odnosu na mjesece rada tima, ali natječaji otvaraju vrata većim narudžbama i referencama koje kasnije donose profitabilnije privatne ugovore. Realnost je da tu skupinu — vlasnike uspješnih ureda i voditelje velikih projekata — čini uska manjina struke, dok većina i dalje radi za plaću koja jedva prati rast troškova života.

Možda je najveći paradoks u tome što Hrvatska, zemlja s jednom od najgušćih obalnih linija u Europi i stalnom građevinskom groznicom, ima premalo mladih arhitekata koji ostaju u struci dovoljno dugo da izgrade karijeru kod kuće. Zgrade se grade i dalje — samo sve češće po projektima ljudi koji su, u međuvremenu, odselili.