Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u veljači 2026. iznosila je 1.527 eura, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Podijelite li je po najpoznatijoj svjetskoj formuli za kućni budžet — pravilu 50/30/20 — dobivate 763 eura za potrebe, 458 za želje i 305 za štednju. Na papiru uredno. U stvarnosti, već prva stavka pada na testu zagrebačkog najma.
Odakle dolazi pravilo 50/30/20
Formulu je popularizirala američka senatorica Elizabeth Warren u knjizi o osobnim financijama: 50 posto neto prihoda odlazi na potrebe (stanovanje, režije, hrana, prijevoz), 30 posto na želje (izlasci, pretplate, putovanja), a 20 posto na štednju ili otplatu dugova. Snaga pravila nije u preciznosti nego u jednostavnosti — tri kategorije može pratiti svatko, bez tablica i aplikacija.
Što ulazi u "potrebe", a što u "želje"
Najčešća pogreška je trpanje svega u potrebe. Potreba je ono bez čega ne možete raditi i živjeti: stanarina ili rata kredita, režije, osnovna hrana, prijevoz do posla. Želja je sve što biste nevoljko rezali, ali biste preživjeli: streaming pretplate, restorani, novi mobitel dok stari još radi. Granica zna biti mutna — auto je potreba ako bez njega ne možete do posla, a želja ako postoji tramvaj koji vozi istu rutu.
Gdje formula puca u Hrvatskoj
Problem nastaje u gradovima gdje samo stanovanje pojede pola budžeta. Ako za najam jednosobnog stana u Zagrebu dajete 600-700 eura, na prosječnoj plaći ste potrošili gotovo cijelu kvotu za "potrebe" prije nego što ste kupili prvu namirnicu. Financijski savjetnici za takve situacije predlažu prilagođene omjere — 60/25/15 ili 65/20/15 — gdje se prizna realnost fiksnih troškova, a štednja spusti na ostvarivu razinu umjesto da se potpuno napusti.
Zašto 20 posto štednje ipak nije bačena brojka
Kvota od 20 posto zvuči nedostižno mnogima, ali njezina prava funkcija je stvaranje navike, ne iznosa. Tko na plaći od 1.527 eura odvaja i 10 posto — 150 eura mjesečno — kroz godinu dana ima 1.800 eura pričuve, što je već ozbiljan zaštitni sloj protiv neočekivanog troška poput kvara auta ili zubara. Ključno je odvajati na početku mjeseca, odmah po primitku plaće, a ne štedjeti "ono što ostane" — jer u pravilu ne ostane ništa.
Kako početi bez aplikacija i tablica
Najjednostavnija provedba: tri trajna naloga na dan plaće. Jedan iznos ostaje na tekućem za fiksne troškove, drugi ide na poseban račun za varijabilnu potrošnju, treći na štedni račun koji nije povezan s karticom. Fizičko razdvajanje novca radi bolje od bilo koje evidencije, jer odluku o štednji donosite jednom — a ne svaki put kad prolazite pored izloga.
Kada pravilo ima smisla mijenjati
Omjeri nisu dogma. Tko otplaćuje skupi potrošački kredit, pametnije radi ako "štednju" preusmjeri u ubrzanu otplatu duga — kamata koju ne platite je najsigurniji prinos koji možete dobiti. Tko živi kod roditelja i nema trošak stanovanja, može štedjeti i 40 posto. Formula je početna točka za razgovor s vlastitim budžetom, ne presuda.
Pravilo 50/30/20 na hrvatskoj plaći rijetko izgleda kao u američkom udžbeniku, ali to mu ne oduzima vrijednost — čak i iskrivljena verzija tjera na pitanje koje većina nikad ne postavi: gdje točno odlazi moj novac svaki mjesec?
