Dvije trećine novih stanova u Seattleu ima manje od 40 kvadrata — i to nije nesreća

Mikroapartmani od 20 do 40 kvadrata dominiraju novogradnjom u sve više američkih i europskih gradova. Stanari štede i pola najamnine, a investitori zarađuju više po kvadratu — tko onda gubi?

Zamislite stan u kojem kuhinja, dnevni boravak i spavaća soba dijele isti prostor od dvadesetak kvadrata, a kupaonica je jedina prostorija sa zasebnim vratima. Prije desetak godina takav opis zvučao bi kao studentska nužda ili privremeno rješenje. Danas, u sve više gradova diljem svijeta, to je najbrže rastuća kategorija novogradnje — i to po dizajnu, ne po nuždi.

Što je uopće mikroapartman

Mikroapartmani su stambeni prostori obično veličine između 20 i 37 četvornih metara. Pokretač globalnog trenda mikrostanovanja je kombinacija gustoće urbanog stanovništva, ograničenog prostora za gradnju, ekonomskih pritisaka i uspona minimalizma kao aspiracijskog stila života, ne nužde.

Gradovi koji vode trend

Trend je posebno izražen u skupim obalnim i urbanim centrima. Seattle vodi s mikrojedinicama koje čine dvije trećine sve nove stambene gradnje, slijedi Boston s 56 posto, a Newark s gotovo 50 posto. Ni srednje velikih gradovi ne zaostaju — Minneapolis i Cleveland također prihvaćaju ovaj pokret, pokazujući kako se stanovnici diljem zemlje prilagođavaju rastućim troškovima urbanog života.

Zašto stanari pristaju na manje

Na mjestima poput Washingtona, Jersey Cityja i San Francisca, smanjenje veličine stana donosi ozbiljne uštede — često prepolovljuje najamninu ili više. Mikroapartmani se javljaju kao praktično rješenje posebno za mlade profesionalce, samce koji žive sami, umirovljenike koji smanjuju prostor i stanovnike osviještene o budžetu, omogućujući ljudima da ostanu u gradovima koje vole bez pretjeranog opterećivanja budžeta.

Zašto investitori vole mikroapartmane još više

Developeri sve češće uključuju mikrojedinice u projekte jer stanari prepoznaju vrijednost u manjem prostoru, dok developeri vide veći povrat na ulaganje — manji prostori mogu donijeti znatno veću najamninu po četvornom metru nego standardni stanovi. Ovo nije situacija u kojoj samo stanari profitiraju od manje veličine; developerska računica čini mikroapartmane privlačnima s obje strane transakcije.

Regionalne razlike: tko se opire

Dok obalna urbana središta prihvaćaju smanjenje prostora, gradovi na jugu SAD-a i u planinskom zapadu i dalje se opiru trendu smanjenja — vjerojatno jer u tim regijama zemljište i dalje ostaje relativno dostupno, pa pritisak koji je pokrenuo mikrostanovanje u skupljim obalnim gradovima jednostavno ne postoji u istoj mjeri.

Dolazi li ovo u Hrvatsku

Zagreb i Split već imaju tržišne uvjete slične onima koji su pokrenuli trend u skupim američkim gradovima — ograničen prostor u centru, rastuće cijene najma i sve veći broj samaca i mladih profesionalaca koji traže pristupačno stanovanje blizu centra. Pitanje nije hoće li mikroapartmani stići u hrvatske gradove, nego hoće li lokalni propisi o minimalnoj stambenoj površini uopće dopustiti developerima da grade po istom modelu koji se pokazao profitabilnim drugdje.