Obitelj starije osobe koja godinama uzima benzodiazepine za nesanicu ili anksioznost, a odjednom primijeti ozbiljne probleme s pamćenjem, prirodno postavlja pitanje — je li lijek kriv za to. Znanstveni odgovor na to pitanje, unatoč desecima studija, ostaje frustrirajuće nejasan.

Podijeljena znanstvena zajednica

Benzodiazepini imaju dobro utvrđene akutne štetne učinke na kogniciju, ali dugoročni učinci na neurodegeneraciju i rizik demencije ostaju neizvjesni. Ova rečenica sažima trenutno stanje znanosti — dok nitko ne osporava da benzodiazepini kratkoročno utječu na pamćenje i koncentraciju dok se uzimaju, pitanje ostavljaju li trajan, dugoročan trag na mozak nakon prestanka uzimanja ostaje aktivno, neriješeno znanstveno pitanje.

Brojke koje pokazuju podijeljenost istraživanja

Više od polovice studija, 8 od 15, odnosno 53 posto, identificiranih u pregledu literature pokazalo je pozitivnu povezanost između korištenja benzodiazepina i razvoja demencije. No jedna studija zaključuje da ukupna upotreba benzodiazepina nije povezana s povećanim rizikom demencije, što odudara od rezultata nekoliko drugih studija.

Udio od 15 pregledanih studija koje nalaze pozitivnu povezanost s demencijom Studije o benzodiazepinima i demenciji Pronašle povezanost — 8/15 (53%) Nisu pronašle — 7/15 (47%)

Kad se povezanost pronađe, koliko je ozbiljna

Kad se povezanost pronađe, neke studije prijavljuju relativno povećanje rizika od približno 30 do 50 posto uz dugotrajnu upotrebu benzodiazepina, iako se nalazi značajno razlikuju ovisno o dizajnu studije. Rizik raste s gustoćom izloženosti i kad se koriste dugodjelujući benzodiazepini. Ovaj posljednji detalj posebno je koristan za kliničku praksu — sugerira da izbor kraćedjelujućeg pripravka, umjesto dugodjelujućeg, mogao bi predstavljati jednu od konkretnih strategija smanjenja rizika za starije pacijente kojima terapija ostaje nužna.

Mjerljive promjene u samom mozgu

Produljena upotreba benzodiazepina značajno je povezana s manjim ukupnim volumenom mozga. Ovaj nalaz, dobiven metodama snimanja mozga, predstavlja objektivnu, mjerljivu promjenu koja postoji neovisno o tome hoće li se ta promjena u konačnici razviti u kliničku demenciju. Za znanstvenike, ovakvi podaci snimanja mozga pružaju čvršći dokaz stvarne biološke promjene nego epidemiološke studije koje samo prate koje pacijente je liječnik dijagnosticirao demencijom.

Predložen mehanizam koji nije izravna uzročnost

Umjesto izravnog uzrokovanja demencije, benzodiazepini bi mogli smanjivati kognitivnu rezervu, čineći mozak manje otpornim na tekuće oštećenje, i potencijalno ubrzavati kliničku prezentaciju simptoma demencije. Ova hipoteza nudi elegantno objašnjenje zašto su rezultati studija toliko nedosljedni — ako benzodiazepini ne uzrokuju demenciju izravno, nego samo smanjuju otpornost mozga na postojeće, već prisutne procese starenja i neurodegeneracije, onda bi učinak trebao biti najizraženiji kod pacijenata koji već imaju rani, neotkriven neurodegenerativni proces, a gotovo neprimjetan kod inače potpuno zdravih mozgova.

Zašto liječnici i dalje oklijevaju prekinuti terapiju

Unatoč ovim upozorenjima, mnogi liječnici oklijevaju agresivno prekidati dugogodišnju terapiju benzodiazepinima kod starijih pacijenata, djelomično zbog rizika sindroma ustezanja, a djelomično zato što nesigurna, neizvjesna znanost o dugoročnom riziku demencije ne pruža dovoljno čvrst temelj za jednoznačnu preporuku svim pacijentima podjednako. Ova napetost — između poznatog, neposrednog rizika naglog prekida i neizvjesnog, dugoročnog rizika nastavka terapije — ostaje jedna od težih kliničkih odluka u gerijatrijskoj medicini.

Praktična poruka za pacijente i obitelji

Za obitelj koja se brine o starijem članu na dugotrajnoj terapiji benzodiazepinima, najkorisniji korak nije samostalno donošenje odluke o prekidu terapije, nego otvoren razgovor s liječnikom o omjeru rizika i koristi specifičnom za tog pacijenta — uzimajući u obzir dozu, trajanje terapije, vrstu benzodiazepina, i postojeće znakove kognitivnog pada. S obzirom na to da znanost i dalje nije dala konačan odgovor o razmjeru rizika, individualizirana klinička procjena ostaje jedini razuman pristup, ne generalizirano pravilo primjenjivo na sve pacijente jednako.


Izvori i dodatno čitanje