Logotip koji danas krasi i klavir u koncertnoj dvorani i motocikl na cesti sastoji se od tri isprepletene glazbene vilice — simbol posvećen problemu koji je osnivač tvrtke rješavao davne 1887., pokušavajući popraviti pokvarene orgulje na jezičke tako da drže ugođenost. Malo je tvrtki na svijetu čiji vizualni identitet i danas otvoreno priznaje sto trideset i devet godina staru frustraciju jednog čovjeka s odvijačem — a još manje ih je uspjelo od te frustracije izgraditi carstvo koje danas prodaje i klavire i sportske motocikle pod istim imenom. Ovo je priča o Yamahi, i o tome kako tvrtka uopće preskoči s glazbenih instrumenata na motore, a da pritom ne izgubi ni jedno ni drugo tržište.
Popravljač orgulja koji je postao industrijalac
Torakusu Yamaha 1887. je u japanskom gradu Hamamatsu popravio pokvarene orgulje na jezičke (harmonij, instrument srodan akordeonu, čest u tadašnjim školama i crkvama) — i uskoro nakon toga uspješno izradio svoje prve, potpuno nove orgulje. Poduzeće je službeno osnovano 1897. pod imenom Nippon Gakki, a rast je bio brz: već 1889. tvrtka je zapošljavala stotinjak ljudi i proizvodila oko dvjesto pedeset instrumenata godišnje. Godine 1900. Yamaha je proizvela prvi klavir ikad napravljen u Japanu, a dvije godine kasnije i prvi koncertni klavir domaće izrade — ulazak u kategoriju u kojoj su do tada dominirali isključivo europski i američki proizvođači poput Steinwaya.
Logotip s tri glazbene vilice, usvojen 1898., izravno je nastao iz te rane borbe — muke oko postizanja stabilne, ispravne ugođenosti prvih orgulja postale su vizualni podsjetnik ugrađen u svaki proizvod koji tvrtka od tada napravi, uključujući i onaj koji trideset godina kasnije uopće nije imao veze s glazbom.
Poslijeratni preokret: od strojeva za rat do strojeva za cestu
Skok od glazbala do motora nije bio hir uprave koja se dosadila klavirima, nego pragmatičan odgovor na poslijeratnu stvarnost. Nakon Drugog svjetskog rata, tadašnji predsjednik tvrtke Genichi Kawakami suočio se s viškom strojeva i, što je važnije, s inženjerskim znanjem u metalurgiji koje je tvornica razvila proizvodeći dijelove tijekom ratnih godina (uključujući, prema više izvora, propelere za avione). Umjesto da ta postrojenja i to znanje ostanu neiskorišteni, Kawakami je odlučio to znanje preusmjeriti u novu granu proizvodnje — motocikle.
Rezultat je bio model YA-1, nadimka "Akatombo" (Crveni vilenjak), nazvan u čast samog osnivača tvrtke. Prve godine proizvodnje, 1954., izrađeno je 125 primjeraka — skroman početak koji je godinu kasnije prerastao u zasebnu tvrtku, Yamaha Motor Co., osnovanu 1955. kao pridružena kompanija, koja je kasnije potpuno izdvojena kao samostalan poslovni subjekt s vlastitim menadžmentom i vlastitom sudbinom na tržištu.
Zašto se glazba i motori nisu međusobno pojeli
Ono što ovu priču čini neobičnom nije sama odluka da se uđe u posve drugu industriju — mnoge tvrtke su to pokušale i propale, jer nova grana obično pojede pažnju i resurse namijenjene izvornom poslu. Yamahin trik bio je institucionalno razdvajanje: umjesto da motocikli i klaviri dijele isti menadžment i istu strategiju, motociklistička grana dobila je vlastitu, neovisnu tvrtku već 1955., s vlastitim vodstvom koje je moglo donositi odluke prilagođene logici automobilske industrije, ne glazbene.
Ta strukturna odluka omogućila je nešto rijetko: da izvorna, glazbena Yamaha Corporation nastavi ulagati u klavire, gitare i puhačke instrumente (uključujući, danas, i klarinete — instrument koji dijeli tehničku srodnost s izvornim orguljama na jezičke kroz upotrebu vibrirajućeg jezička za proizvodnju tona) s istom pažnjom kao prije diversifikacije, dok je Yamaha Motor slobodno rasla u posve drugom smjeru, bez natezanja oko proračuna ili pažnje uprave.
Sto godina od prvih orgulja, jedno ime za sve
Simboličan trenutak stigao je 1987., točno stotinu godina nakon što je Torakusu Yamaha sastavio svoje prve orgulje: tvrtka je preimenovana u Yamaha Corporation, u čast osnivača čije je ime dotad nosila samo neformalno, dok je službeni naziv ostao Nippon Gakki. Taj datum simbolizira nešto više od promjene imena na papiru — priznanje da je "Yamaha" postala krovni brend prepoznatljiviji od izvornog, formalnog naziva tvrtke, dovoljno snažan da objedini glazbala, motore, i, u godinama koje su uslijedile, audio opremu i poluvodiče pod istim vizualnim identitetom triju isprepletenih glazbenih vilica.
Pouka koju rijetko tko izvuče iz ove priče
Yamahina priča obično se prepričava kao kuriozitet — "znate li da ista tvrtka pravi i klavire i motocikle?" — a rijetko kao poslovna lekcija koja zapravo jest. Prava pouka nije da je diversifikacija sama po sebi dobra ideja, nego da diversifikacija uspijeva samo kad nova grana dobije vlastitu strukturu, vlastito vodstvo i vlastitu logiku odlučivanja, umjesto da se nasilno ugura u kulturu izvornog posla. Yamaha nije pokušala napraviti "motocikl koji zvuči kao klavir" niti obrnuto — pustila je da dvije potpuno različite industrije rastu jedna pored druge, povezane tek zajedničkim imenom i logotipom koji i danas, stotinu trideset i devet godina kasnije, podsjeća na jednog čovjeka i njegove pokvarene orgulje.
