Jedan. Toliko je doktorata u Hrvatskoj poništeno zbog plagijata u protekla dva desetljeća — onaj na Sveučilištu u Rijeci, davne 2001. U zemlji s tisućama obranjenih disertacija, ta brojka govori više od bilo koje rasprave o akademskom poštenju.

Slučaj koji je razotkrio sustav

Telegram je opsežnom istragom pokazao koliko je teško ostati bez akademske titule stečene nepošteno. Najgromkiji primjer tiče se vrha politike: u slučaju ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek sud je nepravomoćno utvrdio da su dijelovi njezina rada neovlašteno iskorišteni u tuđoj doktorskoj disertaciji — no osoba koja se time poslužila doktorat je zadržala.

Poruka koja iz toga odzvanja nije ohrabrujuća: i kad se plagijat dokaže, posljedica često izostane.

Samo jedan poništen doktorat u otprilike 20 godina 1 poništen doktorat u ~20 godina u Hrvatskoj (Sveučilište u Rijeci, 2001.) Izvor: istraživanja Telegrama i srednja.hr.

Zašto sankcija gotovo da nema

Stručnjaci na isti problem upiru već godinama: nedostaje razrađen mehanizam otkrivanja plagijata, postupci pred nadležnim tijelima traju predugo, a praksa se razlikuje od fakulteta do fakulteta. Gdje pravila postoje, često su nejasna oko toga tko provodi i tko snosi posljedicu.

Rezultat je sustav u kojem se o plagijatu puno govori, a malo presuđuje.

Što smo (trebali) naučiti

Tri pouke izviru iz svega: prvo, prevencija kroz obrazovanje o citiranju vrijedi više od naknadnog lova na prekršitelje. Drugo, jasna i neovisna tijela koja brzo odlučuju važnija su od strogih, ali mrtvih pravila. Treće, dosljednost — jer pravilo koje vrijedi samo za studente, a ne i za moćne, urušava povjerenje u cijeli sustav.


Plagijatorski skandali kod nas rijetko završe oduzimanjem titule, ali gotovo uvijek ostave mrlju koja se pamti. Možda je upravo to, u nedostatku sankcija, jedina kazna koja stvarno djeluje — i jedini razlog zašto se o njima i dalje vrijedi pisati.


Izvori i dodatno čitanje