Pitanje iz naslova dobivam redovito, i primijetio sam da moj odgovor zadnjih godina postaje sve manje tehnički. Da danas krećem od nule — sa svime što znam o tome kako ovaj posao stvarno izgleda — evo što bih učio, kojim redom, i što bih ovaj put preskočio.

Prvo iznenađenje: počeo bih isto kao prije 15 godina

Očekivali biste "počeo bih od AI alata"? Upravo suprotno. Prvih šest mjeseci učio bih bez AI asistenta — jedan jezik (Python ili JavaScript, svejedno), petlje, funkcije, strukture podataka, i more malih programa napisanih vlastitim rukama, s vlastitim bugovima koje sam morao sam pronaći.

Razlog je neugodan ali jednostavan: debugiranje vlastitih grešaka je jedini način na koji mozak izgradi model kako računalo stvarno izvršava kod. AI koji vam piše kod dok učite je kao dizalo za nekoga tko trenira za planinarenje — udobno, brzo, i potpuno poništava svrhu. Poznajem ljude koji su "godinu dana u programiranju" a ne znaju bez asistenta napisati petlju — i tržište ih nemilosrdno filtrira na prvom tehničkom razgovoru uživo.

Nakon temelja: AI da, ali kao spariranje

Kad znam samostalno napisati i debugirati mali program, tada uvodim AI — i to agresivno, ali u točno određenoj ulozi: kao neumornog senior kolegu kojem objašnjavam svoj kod, tražim da mi ukaže na greške, generiram vježbe i alternativna rješenja koja onda seciram. "Objasni mi zašto je tvoja verzija bolja od moje" vrijedi deset tutorijala.

Razlika prema prvoj fazi je ključna: AI komentira i objašnjava — ja i dalje pišem. Tipkanje nije sveto; razmišljanje pri tipkanju jest.

Što bih učio umjesto trećeg frameworka

Ovdje bi se moj put najviše razlikovao od onoga što sam stvarno radio. Godine koje sam potrošio žonglirajući frameworke (od kojih pola više ne postoji) uložio bih u stvari koje se nisu promijenile ni za milimetar:

  • Kako radi mreža — što se stvarno dogodi kad upišete adresu u preglednik, HTTP, DNS, TLS. Pola "misterija" u karijeri su ovo.
  • Baze podataka, ozbiljno — SQL do razine u kojoj indeksi i planovi upita nisu magija. Najtraženija dosadna vještina na svijetu.
  • Git iznad razine rituala — ne tri naredbe napamet, nego model: što je commit, grana, rebase. Sat vremena razumijevanja uštedi godine straha.
  • Linux i terminal — jer sve na čemu vaš kod živi u produkciji je Linux bez ikone za klikanje.
  • Čitanje tuđeg koda — vještina broj jedan ere u kojoj kod nastaje brže nego ikad. Otvorio bih poznati open source projekt i čitao ga kao knjigu, tjedan za tjednom.

Framework? Naučio bih jedan, onaj koji traži lokalno tržište posla, i naučio ga temeljito — sa sviješću da je to potrošna roba s rokom trajanja, a sve gore navedeno nije.

Što bih preskočio

Tutorial hell — treći, peti i deseti tečaj istih osnova koji stvaraju osjećaj napretka bez napretka. Certifikate koji nisu cloud (AWS/Azure imaju tržišnu težinu; "Certified JavaScript Developer" nema). Svađe o jezicima i editorima na internetu. I opsesivno praćenje AI vijesti — dva sata tjedno je informirano; dva sata dnevno je anksioznost s RSS feedom.

Jedina stvarna promjena u odnosu na prije 15 godina

Cilj učenja više nije isti. Nekad je meta bila "znati napisati kod koji radi" — i to je bilo dovoljno za posao. Danas kod koji radi nastaje jeftino; vrijednost se preselila stepenicu više: znati specificirati problem, procijeniti rješenje (tuđe ili strojno), pronaći grešku koju nitko ne vidi i razumjeti sustav dovoljno duboko da znate što uopće tražiti. Zato paradoks s početka: temelji su danas važniji nego prije, ne manje — jer je sve iznad njih postalo jeftina roba.

Zaključak

Da ponovno počinjem: šest mjeseci golih ruku na jednom jeziku, pa AI kao sparing partner, pa dosadni vječni temelji umjesto kolekcije frameworka — i od prvog dana čitanje tuđeg koda. Put je, začudo, manje gladak nego što današnji alati nude — namjerno. Jer lakoća pri učenju i dubina znanja stoje na suprotnim stranama iste vage, a plaća se, dugoročno, uvijek dubina.