U 15:15, u potpunom mraku, na dnu Barentsovog mora, kapetan-poručnik Dmitrij Kolesnikov zapisao je posljednje redove na papir koji će mjesecima kasnije biti izvučen s dna i pročitan pred cijelim svijetom. Bilješka je dokazala ono što je Rusija dane poricala: da je više od dvadeset članova posade preživjelo prvu eksploziju, i da su satima čekali spašavanje koje nikad nije stiglo na vrijeme. Podmornica je, po svojoj prirodi, najnemilosrdnija ratna mašina za pogrešku — čelična cijev koja mora savršeno raditi na dubini gdje ljudsko tijelo ne preživi ni sekundu bez nje. Pet tragedija u nastavku, poredanih kronološki, pokazuju kako je ta jednadžba u različitim desetljećima i različitim mornaricama znala poći po zlu.
1963. — USS Thresher: nesreća koja je promijenila cijelu industriju
Deseti travnja 1963., jugoistočno od rta Cod. Američka nuklearna podmornica USS Thresher, tada najnaprednija na svijetu, izvodila je rutinsko duboko ronjenje uz pratnju broda za spašavanje. Posljednja poruka bila je nejasan izvještaj o "manjem problemu", zatim tišina. Podmornica je implodirala pod pritiskom na dubini, noseći sa sobom svih 129 ljudi — najveći gubitak života u povijesti podmorničarstva ijedne mornarice, rekord koji do danas nije nadmašen.
Istražno povjerenstvo zaključilo je da je najvjerojatniji uzrok bio kvar cjevovoda u strojarnici — zavar koji je popustio pod pritiskom, uzrokujući prodor vode koja je ugasila reaktor i onemogućila hitno izranjanje. Posljedica te nesreće bila je dalekosežnija od same tragedije: američka mornarica pokrenula je program SUBSAFE, sveobuhvatan sustav certifikacije zavara, ventila i trupa koji je od tada primijenjen na svaku američku nuklearnu podmornicu. Od uvođenja tog programa, nijedna američka podmornica certificirana po SUBSAFE standardu nije izgubljena zbog neborbenog uzroka — statistika koja sama po sebi govori koliko je Thresherova tragedija promijenila industriju.
1968. — Godina koja je odnijela dvije podmornice na dva kraja svijeta
Pet godina nakon Threshera, 1968. postala je najcrnja godina hladnoratovskog podmorničarstva — dva gubitka, dva oceana, oba do danas dijelom obavijena nejasnoćama.
U svibnju te godine nestala je USS Scorpion, američka nuklearna podmornica, s 99 članova posade. Olupina je pronađena tek mjesecima kasnije na dnu Atlantika, a najvjerojatnije objašnjenje — nikad stopostotno potvrđeno — bilo je slučajno aktiviranje baterije ili eksplozija vlastitog Mark 37 torpeda unutar trupa. Nekoliko mjeseci ranije ili kasnije, ovisno o izvoru, sovjetska balistička podmornica K-129 potonula je 1.500 milja sjeverozapadno od Havaja, na dubini od gotovo 5.000 metara, noseći 83 časnika i mornara. Uzrok te nesreće ostaje službeno nepoznat do danas — a olupina je poslužila kao pozadina jedne od najneobičnijih operacija Hladnog rata: tajni američki pokušaj izvlačenja podmornice s dna oceana, poznat pod imenom Projekt Azorian, izveden pod paravanom komercijalnog rudarenja morskog dna.
Dvije podmornice, dvije suprotstavljene velesile, ista godina, i obje priče do danas nose više pitanja nego odgovora — rijetkost u modernoj povijesti gdje se malo toga ozbiljnog ostavi neriješeno desetljećima.
2000. — Kursk: nesreća koju je svijet gledao uživo
Dvanaesti kolovoza 2000., Barentsovo more. Ruska nuklearna podmornica K-141 Kursk, ponos ruske ratne mornarice, sudjelovala je u vojnoj vježbi kad je jedno od njezinih vježbovnih torpeda tipa 65, punjeno nestabilnim vodikovim peroksidom visoke koncentracije, procurilo i eksplodiralo. Prva eksplozija izazvala je drugu, dramatično jaču, koja je gotovo sigurno smjesta ubila većinu od 118 ljudi na brodu.
Ono što je Kursk izdvojilo od prethodnih tragedija nije bila sama eksplozija, nego ono što je uslijedilo. Kolesnikovljeva bilješka, napisana satima nakon eksplozije i pronađena tek mjesecima kasnije, dokazala je da je najmanje 23 člana posade preživjelo početni udar, zbijeni u zadnjem odjeljku, čekajući spas koji je kasnio danima. Rusija je isprva odbijala strane ponude pomoći — norveške, britanske, američke — dragocjeno vrijeme izgubljeno je na diplomatsko oklijevanje dok su domaći spasilački timovi, slabo opremljeni i loše koordinirani, uzalud pokušavali zakačiti spasilačku kapsulu za izlaz podmornice. Predsjednik Putin se u međuvremenu pojavio na televiziji tijekom ljetovanja na Crnom moru, prividna ravnodušnost koja je razbjesnila javnost i obitelji poginulih jednako snažno kao i sama tragedija.
Kursk je postao simbol ne samo tehničkog kvara, nego i cijene koju politička inercija i nacionalni ponos mogu naplatiti u situaciji gdje se svaki sat računa.
2017. — ARA San Juan: tragedija bez eksplozije, s najduljom neizvjesnošću
Petnaesti studenog 2017., argentinska podmornica ARA San Juan nestala je s 44 člana posade tijekom rutinske patrole u južnom Atlantiku. Unutar sati od zadnje veze s podmornicom, međunarodna mreža senzora za detekciju nuklearnih proba zabilježila je "hidroakustičnu anomaliju" spojivu s implozijom, otprilike 30 nautičkih milja od zadnje poznate pozicije broda — ali ta je informacija zbog tehničke pogreške u obradi stigla argentinskim vlastima sa zakašnjenjem od gotovo tjedan dana, dragocjeno vrijeme izgubljeno dok se javnost još nadala da je posada zarobljena, ali živa.
Uslijedila je jedna od najvećih međunarodnih potraga u povijesti pomorstva: više od 30 zrakoplova i brodova iz Argentine, Velike Britanije, Brazila, SAD-a, Čilea i drugih zemalja, uz preko 4.000 ljudi iz trinaest država. Nakon tjedan dana bez traga, posada je proglašena poginulom; potraga je službeno obustavljena krajem studenog. Olupina je konačno pronađena tek godinu dana kasnije, u studenom 2018., na dubini od 907 metara — dovoljno duboko da tijelo podmornice jednostavno nije moglo izdržati pritisak nakon električnog kvara koji je, prema kasnijoj analizi, pokrenuo lančanu reakciju kvarova.
Što ovih pet priča zajedno govori
Poredane jedna do druge, pet tragedija ne pričaju istu priču — svaka ima drukčiji tehnički uzrok, drukčiju mornaricu, drukčije desetljeće. Ali zajedno pokazuju obrazac koji nadilazi bilo koju pojedinačnu nesreću: podmornica je jedina ratna platforma gdje "manji kvar" i "totalni gubitak posade" dijele gotovo istu granicu, jer okoliš oko trupa ne prašta ni sekundu odgode. Thresher je naučio industriju da certifikacija svakog zavara nije birokracija nego jedina obrana; Kursk je naučio svijet da politička inercija u spašavanju ubija jednako sigurno kao i sama eksplozija; ARA San Juan je pokazao da čak i u doba satelita i globalnih senzorskih mreža, tjedan dana neizvjesnosti i dalje može razdvajati nadu od potvrđene tragedije.
Sve četiri mornarice koje su izgubile podmornicu na ovom popisu — američka, sovjetska, ruska, argentinska — od tada su promijenile protokole, opremu ili oboje. To ne vraća nijednog od stotina izgubljenih mornara. Ali je, u okrutnoj logici pomorske sigurnosti, jedini oblik zadovoljštine koji se uopće da isporučiti: da sljedeća posada koja siđe na istu dubinu ima nešto veću šansu da se vrati.
Izvori i dodatno čitanje
- USNI News — Što je ubilo Thresher?
- The National Interest — Pet najgorih podmorničkih tragedija ikad
- Wikipedia — Nesreća podmornice Kursk
- Medium — 23 muškarca, podmornica koja tone i jedna zastrašujuća posljednja poruka časnika
- Wikipedia — Nestanak podmornice ARA San Juan
- CIMSEC — Forenzika spašavanja podmornica: pouke tragedije ARA San Juan
