U travnju 2025. netko je na X-u postavio naizgled blesavo pitanje: koliko je OpenAI dosad potrošio struje na to što ljudi ChatGPT-u govore "molim" i "hvala"? Sam Altman je odgovorio osobno: "Deseci milijuna dolara dobro potrošenog novca — nikad se ne zna."

Deseci milijuna. Za dvije riječi koje model, strogo govoreći, ne trebaju. U toj anegdoti krije se cijela mikroekonomija AI ere: kako nešto što košta manje od tisućinke centa postane stavka od osam znamenki — i zašto to nije razlog da prestanete biti pristojni, nego da shvatite kako AI trošak stvarno radi.

Aritmetika jedne pristojnosti

Krenimo od dna. "Hvala!" je otprilike dva tokena. Na tipičnoj tarifi ulaznih tokena, to je oko dvije tisućinke centa — broj toliko malen da ga kalkulator zaokruži na nulu. Ali ChatGPT tjedno koriste stotine milijuna ljudi, a istraživanje s početka 2025. pokazalo je da je 67 posto američkih korisnika pristojno prema AI-ju. Množite li milijarde upita s postotkom pristojnih i dodate li da svaka zahvala često pokrene i odgovor ("Nema na čemu! Slobodno se javite..." — dvadesetak izlaznih tokena, po peterostrukoj tarifi), dolazite do Altmanovih desetaka milijuna bez ikakvog napora.

Usput, isto istraživanje ima i detalj za antologiju: 18 posto pristojnih reklo je da su ljubazni "za svaki slučaj — ako se AI jednom pobuni". Preostalih 82 posto pristojno je jednostavno zato što je to lijepo. Čovječanstvo, u jednom postotku.

Tko je pristojan prema AI-ju i zašto Pristojnost prema AI-ju (SAD, 2025.) Pristojni korisnici: 67 % 33 % nije Zašto su pristojni: 82 % — "lijepo je biti ljubazan" 18 % — "za svaki slučaj" Izvor: anketa veljača 2025. (via Futurism / TechRadar)

Fizika iza računa: vati i kapi vode

Altmanova brojka nije samo o tokenima — ona je o infrastrukturi koja iza njih stoji. OpenAI je kasnije objavio i konkretne mjere: prosječan ChatGPT upit troši oko 0,34 vat-sata struje i otprilike 0,000085 galona vode (za hlađenje podatkovnih centara). Po upitu — ništa: 0,34 vat-sata je sekunda rada pećnice. Ali pomnoženo s milijardama upita dnevno, to su gigavat-sati — i zato Altmanov AI imperij, prema Fortuneovim procjenama, planira potrošnju struje usporedivu s New Yorkom i San Diegom zajedno.

Tu je prava pouka anegdote o "hvala": u sustavima ovakvih razmjera ne postoji zanemariva sitnica. Svaka konstanta pomnožena s milijardom postaje politika. Dva tokena postanu elektrana; jedan suvišni odlomak u sistemskom promptu postane — doslovno — tona CO₂.

Od "hvala" do vašeg sistemskog prompta

Jer ako dvije riječi korisnika koštaju desetke milijuna, što je s riječima koje firme same ugrađuju u svaki poziv? Tu anegdota prestaje biti zabavna i postaje revizija.

Tipičan poslovni AI sustav u svakom pozivu nosi sistemski prompt: upute, pravila, primjere. Vidjeli smo ih od 500 i od 15.000 tokena — a razlika u kvaliteti zna biti nikakva. Svaka rečenica u tom promptu je "hvala" pomnoženo s brojem poziva: uljudna fraza "molimo te da pažljivo razmotriš" (7 tokena) u sustavu s milijun poziva mjesečno je 7 milijuna tokena godišnje×12 — trošak stvaran, informacija nula.

Konkretne stavke koje u revizijama najčešće padnu: ponovljena pravila (isto rečeno tri puta "za svaki slučaj"), primjeri kojih je pet a dovoljna su dva, ceremonijalni uvodi i zaključci ("Ti si izvrstan asistent koji..."), i disclaimeri koje pravna služba traži u izlazu svakog odgovora — po izlaznoj, peterostrukoj tarifi. Da, i modeli su pristojni na naš račun: standardno "Rado ću pomoći!" na početku svakog odgovora je čisti izlazni trošak. Uputa "preskoči uvodne fraze, počni odgovorom" među najisplativijim je rečenicama koje možete dodati u prompt.

Treba li onda prestati govoriti "hvala"?

Sada na pitanje koje se krije u naslovu — i na koje postoji bolji odgovor od štedljivog "da".

Za individualnog korisnika pretplate: ne, ne prestajte. Vaš osobni trošak pristojnosti je nula (pretplata je paušal), a postoje i istraživanja koja sugeriraju da uljudno formulirani upiti ponekad daju kvalitetnije odgovore — modeli su trenirani na ljudskoj komunikaciji, u kojoj pristojna pitanja dobivaju bolje odgovore. Altman je "dobro potrošen novac" vjerojatno mislio ozbiljno: navika ophođenja s AI-jem prelijeva se u naviku ophođenja s ljudima, i obratno. Društvo koje trenira grubost na strojevima ne postaje pristojnije nigdje.

Za firmu koja plaća po tokenu: druga priča. Tamo pristojnost nije vrlina nego šum u protokolu — i svaka riječ koja ne nosi informaciju smije van. Robot robotu ne mora reći "molim".

Ta dvostruka mjerila nisu licemjerje, nego točno razumijevanje što se gdje plaća: u chatu plaćate paušal za odnos; u API-ju plaćate po gramu za protok informacija. Različite ekonomije, različita pravila pisanja.

Sitnica kao ogledalo

Ostaje pitanje zašto je ova anegdota obišla svijet. Ne zbog brojke — OpenAI potroši desetke milijuna na štošta. Nego zato što je prvi put sitnica svakodnevnog ponašanja milijuna ljudi dobila cjenik: ispalo je da kolektivna ljubaznost čovječanstva prema strojevima ima mjerljivu cijenu u megavatima — i da ju je šef najveće AI tvrtke svijeta, suočen s računom, proglasio dobrom investicijom.

Možda je to najutješnija vijest iz cijele ekonomije tokena: negdje u podatkovnim centrima, među matricama i memorijskim sabirnicama, milijarde puta dnevno prostruji jedno ničim potrebno, potpuno neisplativo, savršeno ljudsko "hvala". I nitko ga, zasad, ne planira ugasiti.

Izvori i dodatno čitanje