Inflacija se smirila, cijene nisu: kamo je nestao standard u Hrvatskoj

Inflacija je u svibnju pala na 5,2 posto, ali račun u trgovini i dalje raste. Zašto se usporavanje inflacije ne osjeća kao pojeftinjenje.

Račun iz supermarketa dug je kao ruka, a u vrećici tri stvari koje su 2021. stajale upola manje. U vijestima istovremeno stoji: inflacija usporava. Obje stvari su istinite — i upravo u tom raskoraku živi hrvatski standard u 2026. godini.

Službena statistika i osjećaj u novčaniku ne mjere isto. Statistika mjeri brzinu rasta cijena. Novčanik pamti razinu cijena. A razina se, nakon četiri godine gotovo neprekidnog rasta, više ne vraća.

Što kažu službene brojke

Inflacija mjerena nacionalnim indeksom potrošačkih cijena u svibnju 2026. usporila je na 5,2 posto, s 5,8 posto u travnju. Temeljna inflacija — ona koja izbacuje volatilne cijene energije i hrane — treći mjesec zaredom stoji na 3,7 posto. Na papiru, trend je dobar: vrhunac je iza nas i krivulja ide prema dolje.

Ali pogledajmo o čemu zapravo govorimo. Pet posto godišnje na cijene koje su već narasle za otprilike trećinu od početka 2022. nije povratak u normalu — to je normalizacija na trajno višoj razini. Ako je nešto 2021. stajalo 10 eura, danas prelazi 13, a sljedeće godine po ovom tempu ide prema 14. Nitko na tržnici ne slavi što je poskupljenje ove godine "samo" umjereno.

Inflacija pada, cijene ne: matematika koju mozak ne voli

Ovdje se krije nesporazum koji svake godine iznova frustrira i ekonomiste i građane. Dezinflacija — usporavanje rasta cijena — nije deflacija, odnosno pad cijena. Kad inflacija padne s 5,8 na 5,2 posto, cijene i dalje rastu; samo malo sporije nego prije mjesec dana.

Ljudski mozak, međutim, ne pamti stope nego cijene. Psiholozi to zovu referentnim cijenama: svi imamo usidrenu predodžbu koliko "treba" koštati kruh, kava ili mjesečni režijski paket. Te su kotve postavljene prije 2022. godine i svaki odlazak u trgovinu iznova ih razbija. Zato istraživanja potrošačkog raspoloženja uporno pokazuju pesimizam čak i dok makroekonomski pokazatelji formalno idu nabolje.

Za deflaciju, usput, nitko ozbiljan ne navija — padajuće cijene u pravilu dolaze u paketu s recesijom i otpuštanjima. Realno najbolji scenarij je onaj dosadan: niska inflacija i plaće koje rastu brže od nje, dovoljno dugo da se kotve pomaknu.

Gdje najviše boli: energija i usluge

Prosjek od 5,2 posto skriva vrlo neravnomjernu sliku. Cijene energije u svibnju su bile 16,9 posto više nego godinu ranije — blago usporavanje sa 17,5 posto u travnju, ali i dalje razina koja svaki mjesec odnosi komad kućnog budžeta kroz gorivo, struju i plin. Energija ukupnoj inflaciji doprinosi 2,1 postotni bod.

Još veći pojedinačni doprinos imaju usluge: 2,3 postotna boda, uz godišnji rast od 7,0 posto. To je stavka koju je najteže izbjeći. Frizer, servis auta, vrtić, obrtnik, ručak vani, smještaj na moru — sve su to cijene u koje su ugrađene domaće plaće, i one ne reagiraju na smirivanje svjetskih tržišta sirovina. Upravo zato ekonomisti usluge gledaju kao pokazatelj "domaće" inflacije: kad one rastu sedam posto, problem više nije uvezen, nego naš.

Hrana se smiruje — ali s visoke baze

Jedina nedvosmisleno dobra vijest dolazi iz odjela s hranom. Godišnji rast cijena hrane usporio je u svibnju na 2,5 posto, s 3,7 posto mjesec ranije, i upravo je to najviše zaslužno za pad ukupne inflacije. Nakon godina u kojima je hrana bila glavni krivac, sada je najmirnija komponenta indeksa.

No i tu vrijedi ista kvaka s bazom. Dva i pol posto rasta računa se na cijene koje su se od 2021. u nekim kategorijama gotovo udvostručile. Maslinovo ulje, kava, čokolada, mliječni proizvodi — te police pamte najveće skokove i tamo se "usporavanje" najmanje primjećuje. Košarica osnovnih namirnica u Hrvatskoj i dalje je, prema europskim usporedbama kupovne moći, među skupljima u odnosu na primanja.

Plaće: nominalno impresivno, realno skromno

Druga strana jednadžbe standarda su primanja — i tu brojke izgledaju bolje nego što se čine. Prosječna neto plaća u ožujku 2026. iznosila je 1.555 eura, nominalno 7,4 posto više nego godinu ranije. U siječnju je bila 1.511 eura uz nominalni rast od 8,5 posto. Realni rast plaća traje neprekidno od ožujka 2023., što znači da plaće tri godine zaredom rastu brže od cijena.

Ali pogledajte kako se realni dobitak topi kroz proljeće: 4,9 posto realno u siječnju, 3,9 u veljači, pa samo 2,5 posto u ožujku. Inflacija je pojela više od polovice nominalnog povećanja. I to je prosjek — koji diže manjina zaposlenih u IT-u, financijama i javnom sektoru s kolektivnim ugovorima. Radnik u trgovini ili proizvodnji, čija je plaća bliža medijanu nego prosjeku, realno stoji na mjestu: nominalno povećanje od pet posto uz inflaciju od 5,2 posto znači nula.

Tu je i kumulativni problem. Da bi se vratila kupovna moć izgubljena u 2022. i 2023., kada je inflacija bila dvoznamenkasta a plaće kaskale, realni rast mora trajati godinama. Tri godine oporavka pokrile su velik dio rupe, ali za mnoge ne svu — pogotovo za one kojima su troškovi koncentrirani u stanovanju i hrani, kategorijama koje su rasle najbrže.

Zašto smo uporno iznad eurozone

U eurozoni je inflacija u svibnju iznosila 3,2 posto, pa je hrvatski višak pao na 1,7 postotnih bodova — s 2,4 boda u travnju. Razlika se smanjuje, ali postoji već godinama i nije slučajna.

Dio objašnjenja je strukturan: Hrvatska je turistička ekonomija u kojoj potražnja svako ljeto pregrijava cijene usluga, a te cijene nakon sezone rijetko silaze. Dio je sustizanje: plaće i cijene konvergiraju prema europskim razinama, što je proces koji po definiciji znači višu inflaciju od prosjeka. A dio je i domaća potrošnja, poduprta snažnim rastom plaća u javnom sektoru i rekordnim proračunima, koja trgovcima i pružateljima usluga daje prostor da povišenja troškova prebace na kupce bez straha od pada prometa.

Ništa od toga ne nestaje preko noći. Zato je realno očekivati da će Hrvatska i sljedećih godina biti u gornjem dijelu europske inflacijske ljestvice, čak i ako se ukupni trend nastavi spuštati.

Što s tim može jedno kućanstvo

Na makro brojke ne možete utjecati, ali na vlastitu izloženost donekle da. Prvo: novac koji stoji na tekućem računu uz inflaciju od pet posto gubi dvadesetinu vrijednosti godišnje — višak iznad tekuće rezerve ima smisla premjestiti u nešto s prinosom, od oročene štednje preko trezorskih zapisa do fondova, ovisno o horizontu. Drugo: usluge su najbrže rastuća stavka, pa se najviše štedi upravo tamo gdje je najteže — usporedbom ponuda, pregovaranjem i odgađanjem onoga što može čekati.

I treće, možda najvažnije: kod pregovora o plaći referentna točka ne bi smjela biti "koliko sam dobio lani", nego koliko je inflacija pojela. Povišica od tri posto uz inflaciju od pet posto nije povišica — to je tiho rezanje plaće, samo ljepše zapakirano.

Standard se nije izgubio odjednom, pa se neće ni vratiti odjednom. Vraća se dosadno: mjesec po mjesec u kojem plaća poraste malo više nego cijene. Svibanjske brojke kažu da se to, u prosjeku, napokon događa. Račun iz trgovine kaže da prosjek nije svačija stvarnost.