Hrvatska na normabelu: zašto smo europski rekorderi u benzodiazepinima

160.000 ljudi svaki dan popije Normabel ili Apaurin, a rekordi se obaraju u županijama s najtežim ratnim nasljeđem: anatomija nacionalne navike.

Oko 160.000 ljudi u Hrvatskoj svaki dan popije Normabel ili Apaurin. Ne povremeno, ne "kad zatreba" — svaki dan, statistički gledano, prema podacima o potrošnji od gotovo 42 dnevne doze diazepama na tisuću stanovnika. Dodajte Xanax i ostale iz obitelji, i dobivate zemlju u kojoj su benzodiazepini godinama među najpropisivanijim lijekovima uopće — ispred lijekova za tlak u mnogim županijskim tablicama. Nijedna druga brojka ne opisuje hrvatsku svakodnevicu tako precizno, i tako tiho.

Brojke koje bi drugdje bile skandal

HALMED-ova izvješća o potrošnji lijekova čitaju se kao epidemiološka studija nacionalne tjeskobe: potrošnja lijekova za živčani sustav — anksiolitika, hipnotika, antipsihotika — raste iz godine u godinu, posljednji put za 3,7 posto. Diazepam je najpropisivanija molekula kategorije, alprazolam odmah iza. Po europskim usporedbama potrošnje anksiolitika Hrvatska se godinama drži pri samom vrhu — uz društvo mediteranskih i balkanskih susjeda, daleko iznad skandinavskih zemalja.

A regionalna karta unutar Hrvatske priča svoju priču: rekordi se ne obaraju u "stresnom" Zagrebu, nego u Vukovarsko-srijemskoj (oko 280 dnevnih doza na tisuću stanovnika), Virovitičko-podravskoj i sličnim županijama — krajevima s najstarijim stanovništvom, najtežim ratnim nasljeđem i najslabijom dostupnošću psihijatrijske i psihoterapijske skrbi. Tableta je tamo gdje terapeuta nema.

Kako smo dovde došli: kratka povijest "tablete za smirenje"

Benzodiazepini su šezdesetih dočekani kao čudo: sigurniji od barbiturata koje su zamijenili, učinkoviti, brzi. Valium je sedamdesetih bio najprodavaniji lijek zapadnog svijeta. U Jugoslaviji je Apaurin ušao u kućnu apoteku uz aspirin — i u jezik: "popij apaurin" postalo je sinonim za "smiri se", recept se prenosio generacijski kao obiteljski običaj, a kutijica u torbici kao normalna stvar.

Rat je devedesetih tu kulturu zacementirao: trauma, izbjeglištva, gubici — i sustav koji je na sve to imao jedan dostupan odgovor. Generacija koja je tada "privremeno" dobila diazepam danas su umirovljenici koji ga piju tridesetu godinu. Statistika potrošnje po županijama nije slučajno preslika ratne karte.

Što je lijek, a što postane problem

Da se razumijemo — benzodiazepin je izvrstan lijek za ono za što je namijenjen: akutnu krizu, paniku, kratkotrajno premoštenje dok dugoročna terapija ne proradi. Problem je kalendar. Smjernice govore o dva do četiri tjedna primjene; hrvatska stvarnost broji godine i desetljeća. A uz svakodnevno uzimanje dolazi tolerancija (ista doza radi sve manje), fizička ovisnost, pad kognitivnih funkcija i — kod starijih, najvjernijih korisnika — dokumentirano povećan rizik padova, prijeloma i prometnih nezgoda.

Najvažnija rečenica teksta, pa je pišemo bez uvijanja: tko benzodiazepine uzima dugo, ne smije ih prekinuti naglo — naglo ustezanje može biti opasno. Izlaz postoji i ljudi njime prolaze svaki dan, ali ima oblik postupnog, mjesecima vođenog smanjivanja doze u dogovoru s liječnikom, često uz prelazak na terapiju koja ovisnost ne stvara.

Zašto sustav ovo tolerira

Ciničan odgovor: jer je jeftino. Kutija diazepama košta centе, psihoterapija košta stotine eura i ne postoji u pola zemlje. Liječnik obiteljske medicine s četrdeset pacijenata dnevno i tri i pol minute po pregledu objektivno nema čime zamijeniti recept. Lista čekanja za psihijatra mjeri se mjesecima; za subvencioniranu psihoterapiju u mnogim županijama ne postoji ni lista, jer ne postoji usluga.

U toj konstelaciji, 160.000 dnevnih doza nije 160.000 individualnih slabosti — to je sistemska odluka, donesena prešutno, da je farmakološko prigušivanje tjeskobe prihvatljiva zamjena za njeno liječenje. Najjeftinije rješenje na kratki rok, kao i obično, najskuplje je na dugi: troškovi padova, prijeloma, demencija i radne nesposobnosti ne knjiže se na istoj stranici kao ušteda na terapiji, pa se ne zbrajaju.

Što se može — sistemski i osobno

Sistemski recepti su poznati i dosadni upravo zato što nisu tableta: više dostupne psihoterapije (posebno KBT-a, koji kod anksioznih poremećaja ima najjače dokaze), edukacija propisivača, revizije kroničnih recepata, kampanje za starije korisnike. Zemlje koje su to provele — skandinavske prije svih — dokazale su da se krivulja potrošnje da slomiti bez drame.

Osobno: ako ste među onima kojima kutijica godinama stoji uz krevet, ovaj tekst nije prst uperen u vas — ovisnost o benzodiazepinima je farmakologija, ne karakter. Ali sljedeći posjet liječniku može početi pitanjem koje mijenja smjer: "Kakav je plan s ovim lijekom dugoročno?" Ako odgovora nema, zatražite ga. Imate pravo na terapiju koja liječi, ne samo na onu koja šuti.

Sto šezdeset tisuća ljudi svako jutro s kavom proguta istu molekulu — i to je, ovisno o kutu gledanja, ili najuspješniji lijek u povijesti hrvatskog zdravstva, ili njegov najduže ignorirani neuspjeh. Vjerojatno oboje. Tableta je odavno prestala biti samo lijek; postala je infrastruktura za podnošenje stvarnosti. A infrastrukturu se, za razliku od navike, može planski mijenjati — kad se jednom prizna da postoji.