Kad se govori o cijepljenju u Hrvatskoj, javna rasprava gotovo uvijek završi na djeci — obveznom kalendaru, roditeljima koji odbijaju, epidemiolozima koji objašnjavaju kolektivni imunitet. Rijetko tko postavi pitanje o odrasloj osobi od četrdeset, pedeset ili šezdeset godina koja zadnje cjepivo prima negdje u srednjoj školi i otad pretpostavlja da je "gotova" s tom stranom medicine. Ta pretpostavka je pogrešna, i cijena te pogreške mjeri se u preventabilnim slučajevima raka i teškim sezonama gripe koje nisu morale biti teške.

Preventivna medicina za odrasle jedna je od najzanemarenijih grana zdravstvenog sustava — ne zato što ne postoji, nego zato što je nitko aktivno ne traži. Brojke iz Hrvatske to potvrđuju na način koji je istovremeno ohrabrujući i zabrinjavajući, ovisno o tome koji dio priče promatrate.

HPV cjepivo: brojka koja je porasla 730 posto — s vrlo niske baze

Krenimo s najboljom viješću u ovoj priči. Nacionalni program cijepljenja protiv HPV-a u Hrvatskoj pokrenut je 2016. s tek 2.070 cijepljenih djevojaka i 511 mladića. Do 2024. te brojke narasle su na 10.874 cijepljene djevojčice i 8.025 dječaka — porast od 730 posto u osam godina. Od 2024. na cijepljenje se pozivaju učenice i učenici već od petog razreda osnovne škole, ranije nego prije.

Ali postotak rasta i apsolutna pokrivenost dvije su različite priče. Prema HZJZ-u, do 15. rođendana barem jednu dozu cjepiva primilo je 54,8 posto djevojčica i tek 38,9 posto dječaka — brojke koje, unatoč impresivnom rastu, još uvijek ostavljaju gotovo polovicu djevojčica i preko 60 posto dječaka nezaštićenima od virusa koji uzrokuje rak grlića maternice, ali i druge vrste raka kod oba spola.

Broj cijepljenih protiv HPV-a: 2016. naspram 2024. Cijepljeni protiv HPV-a (djevojčice + dječaci) 2.581 2016. 18.899 2024. (+730 %)

Regionalna lutrija: gdje se rodite određuje jeste li zaštićeni

Najnelagodniji dio priče je geografski. Najviši obuhvat cijepljenjem bilježe Krapinsko-zagorska županija (76,4 posto djevojčica, 60,7 posto dječaka) i Varaždinska županija (75,6 posto djevojčica, 59,6 posto dječaka). Na suprotnom kraju ljestvice, Ličko-senjska županija bilježi tek 16,6 posto cijepljenih djevojčica i samo 11,4 posto dječaka, dok Dubrovačko-neretvanska županija ima 25,3 posto djevojaka i 15,1 posto mladića.

Razlika između najboljeg i najgoreg rezultata iznosi gotovo šezdeset postotnih bodova — što znači da zaštita od raka povezanog s HPV-om u Hrvatskoj ovisi znatno više o poštanskom broju djeteta nego o samoj dostupnosti cjepiva, koje je besplatno u cijelom sustavu. Uzroci te razlike vjerojatno leže u razlikama pristupa školske medicine, lokalnim informativnim kampanjama i razini povjerenja u zdravstveni sustav po regijama — pitanje koje zaslužuje ozbiljniju analizu nego što trenutno dobiva.

Gripa: cijepljenje koje se svake godine iznova zaboravlja

Za razliku od HPV cjepiva, koje se prima jednom u životu, cjepivo protiv gripe zahtijeva godišnje ponavljanje — i upravo ta ponovljivost čini ga lakim za odgoditi "do sljedeće godine", svake godine iznova. HZJZ preporučuje cijepljenje prvenstveno osobama s povećanim rizikom od teškog oblika bolesti: starijima, kroničnim bolesnicima, trudnicama i zdravstvenim radnicima — populacijama kod kojih gripa najčešće prelazi iz neugodnosti u ozbiljnu komplikaciju.

Sezona 2024./2025. u Hrvatskoj pratila se tjedno kroz HZJZ-ove izvještaje, s podacima o intenzitetu koji variraju iz godine u godinu ovisno o soju virusa koji dominira. Problem nije nedostatak podataka ili preporuka — problem je što cijepljenje protiv gripe u kulturnoj percepciji i dalje nosi status "opcionalnog", nešto što se radi ako se sjetite u listopadu, ne kao redovita zdravstvena obveza poput, recimo, sistematskog pregleda.

HPV cjepivo (jednom) naspram cjepiva protiv gripe (svake godine) Dva različita izazova pamćenja HPV — JEDNOKRATNO Nema docjepljivanja, dugotrajna zaštita — problem je pristup, ne pamćenje GRIPA — SVAKE GODINE Zahtijeva ponavljanje, lako se odgodi — problem je navika, ne dostupnost

Zašto odrasli zaboravljaju da su i oni "ciljna skupina"

Korijen problema leži u tome kako je zdravstveni sustav strukturiran oko djetinjstva. Roditelji dobivaju pozive, podsjetnike, kalendare cijepljenja i patronažne sestre koje prate je li dijete primilo sve doze na vrijeme. Kad ta osoba postane odrasla, ta infrastruktura podsjećanja jednostavno nestaje — odgovornost za praćenje vlastitog cijepnog statusa prebacuje se u potpunosti na pojedinca, koji najčešće nema pojma koje je cjepivo kad primio, a kamoli treba li nešto ponoviti.

To stvara slijepu točku koja pogađa upravo one koji su najzauzetiji vlastitim poslom i obitelji — tridesetogodišnjake i četrdesetogodišnjake koji rijetko idu liječniku osim kad su bolesni, i kojima preventivna medicina jednostavno ispadne s popisa prioriteta. Sistematski pregled, kad se već obavi, rijetko uključuje pitanje "kad ste zadnji put bili cijepljeni protiv tetanusa" — a odgovor bi kod velikog dijela populacije vjerojatno bio "ne sjećam se", što u praksi znači "vjerojatno odavno".

Praktični korak koji svatko može poduzeti ovaj tjedan

Rješenje ne zahtijeva sistemsku reformu, iako bi ona pomogla. Zahtijeva jednu konkretnu radnju: pri sljedećem posjetu liječniku obiteljske medicine, izravno pitajte za pregled vlastitog cijepnog statusa — je li tetanus ažuriran (preporučeno docjepljivanje svakih deset godina), je li gripa razmotrena s obzirom na dob i zdravstveno stanje, je li HPV cjepivo relevantno i za odrasle izvan uobičajene dobne skupine (rasprava koja se sve češće vodi u struci). Za roditelje s djecom u petom razredu i starijima, provjeriti jesu li iskoristili besplatan poziv na HPV cijepljenje jednostavan je korak koji, s obzirom na regionalne razlike opisane gore, ne bi trebao ovisiti o slučajnosti mjesta stanovanja.

Cijepljenje odraslih neće nikad imati dramatičnost i vidljivost pedijatrijskog kalendara, upravo zato što nema institucionalnu strukturu koja bi ga gurala naprijed. Ali brojka od 730 posto rasta pokazuje da je promjena moguća kad se pravi napor uloži — pitanje je hoće li se taj napor proširiti s adolescenata na ostatak populacije prije nego što regionalna lutrija postane sudbina, a ne rješiv problem.


Izvori i dodatno čitanje